Pišem potaknut nedavnim propustom hrvatskih vlasti da blokiraju Republici Srbiji otvaranje 23. poglavlja na što smo kao punopravna članica EU imali pravo, kao što su to pravo koristile članice koje su nama blokirale poglavlja tijekom naših pregovora. Ovaj problem ima i jednu neusporedivo važniju dimenziju od političke i pravničke, a to je povijesna istina o ratu na području Republike Hrvatske 1990-ih. Ne čudi da tu dimenziju zanemaruje bivši predsjednik RH Ivo Josipović, jer je uvijek ignorirao istinu o tim događajima. Čudi me da gotovo nitko od odgovornih političara ne posegne za faktografijom koja dokazuje da taj rat nazvan Domovinskim po sadržaju nije bio ništa drugo do najobičnija agresija tadašnjih republika, pa zatim država, Srbije i Crne Gore. Samo jedan od političara, gospodin Andrej Plenković, ovih je dana nazvao je taj rat pravim imenom – agresijom Srbije na Republiku Hrvatsku i naveo važan argument da se rat vodio samo na teritoriju naše države.
Bivši predsjednik Josipović ne razumije što se tada događalo jer je bio daleko od krvavih događaja. Zato molim da objavite i moje stajalište, ne kao bivšeg političara, nego kao branitelja te utemeljitelja i čelnika Hrvatskog stožera saniteta u kojemu smo od prvoga dana rata evidentirali na temelju identifikacije smrt svake civilne žrtve, kao i prikupljali podatke o drugim srpskim i crnogorskim zločinima. Iako se ti podaci kriju u našim glavnim medijima, ipak su dostupni u knjigama i brojnim stručnim publikacijama koje smo objavili.
Nakon ratova u kojima postoje agresor i žrtva, teški planirani zločini agresora s jedne strane i stradalnici na strani žrtve, nije dopustivo primjenjivati jednaka mjerila i tendenciozno uspoređivati u pravnom ili političkom smislu agresora i žrtvu. To nam ne dopuštaju moralna, etička ni istinoljubiva načela analize povijesnih zbivanja.
Koji su to dokazi da se radilo o strašnoj agresiji temeljenoj na teškim zločinima protiv civila? Prije svega to je podatak da su agresori vodili rat protiv civila s namjerom da ih protjeraju s trećine teritorija i tako osvoje teritorij Republike Hrvatske do velikosrpske linije Virovitica – Karlovac – Karlobag. Zbog embarga koji je protiv Hrvatske u UN-u izborio Budimir Lončar, agresor je u tome uspio jer smo bili bez oružja. Kasnije u oslobodilačkoj akciji Oluja na okupiranom smo području zatekli isključivo jednonacionalni srpski sastav stanovništva, što je dokaz etničkog čišćenja Hrvata s trećine teritorija Republike Hrvatske. Postigli su to protjerivanjem 240.000 Hrvata koji su se spašavali od planiranog i vrlo učinkovitog ubijanja civilnog stanovništva. Kao dokaz tome služe i naše evidencije koje su prihvaćene i u obrani naše države na haaškom sudištu, ali su zatajene od hrvatske javnosti.
Po našim evidencijama, koje mogu odstupati tek minimalno, agresor je ubio 7263 civila ne računajući one u neotkrivenim grobnicama do 1998. (tako da će konačni tužni zbir biti više od 8000 ubijenih civila). To znači da su srpski i crnogorski agresori ubili više civila nego vojnika kojih je ubijeno 6891 (evidencija do kraja 1998.) što je presedan u ratovima. Najstrašniji je podatak da su među ubijenima gotovo polovina (3527) žene i djeca! Čak 47% ubijenih civila starije je od 60 godina! Ovi podaci pokazuju da su primarni cilj srpsko-crnogorska agresije bili civilni objekti, stanovi, bolnice, ulice, a ne vojni sadržaji. Među 30.520 teških ranjenika teške ozljede glave i vrata te veći broj amputacija zabilježili smo u civila nego u vojnika. Na srpskoj strani, na temelju dostupnih i analiziranih podataka koje smo također višekratno objavili, ubijeno je nekoliko desetaka civila (i sam Savo Štrbac priznaje da je “pravih civila među poginulima bilo zapravo 80”, ostali su bili naoružani civili). Prema DORH-u, ubijeno je 47 srpskih civila tijekom rata, što dokazuje da se radi o pojedinačnim zločinima za razliku od srpsko-crnogorskog planiranog masovnog ratnog zločina nad civilima.
Najviše prijepora uzrokovale su laži o srpskim civilima ubijenim u Oluji. Optužbu protiv Republike Hrvatske u Haagu zastupao je Žarko Puhovski tvrdeći da smo u akciji ubili 667 srpskih civila (dokument P 2402). Sud je optužbu odbacio utvrdivši smrt 44 civila, što nije planirani zločin protiv civila, nego zločin u obrani. Dio srpskih boraca bio je u civilnoj odjeći, što je izazivalo velike probleme u oružanim sukobima. Srpsko-crnogorska agresija izazvala je ratnu štetu od 400 milijardi dolara čije posljedice i danas trpimo. Samo je šteta od izostanka prihoda od turizma u deset godina iznosila oko 100 milijardi dolara (prosječno 7 milijardi eura godišnje). Srpska je artiljerija porušila 14 hrvatskih bolnica, dok nijedna srpska bolnica nije dobila nijedan pogodak. O srušenim crkvama, silovanjima i zatočenima u srpskim logorima da i ne govorimo. Uz sve ove podatke Josipović i njegovi istomišljenici uspoređuju današnje pravosuđe Hrvatske i Srbije i općenito izjednačavaju u pravima žrtvu i nekažnjenog agresora.
Može li se uspoređivati hrvatske i srpske zakone koji se odnose na branitelje, kad je Srbija bila očiti agresor s čijeg je teritorija dolazilo oružje, streljivo, vojnici i planirana politika vojnog vrha na koju upozorava prof. dr. Ante Nazor? Takav pristup sramota je hrvatske politike koja se pridružila falsificiranju povijesti.
Posljedice rata osjeća samo Hrvatska, demografske, ekonomske i političke. Broj kažnjenih zločinaca na stranama agresora i žrtve neproporcionalan je zločinima, ratna šteta nije plaćena, bivši agresor čak i dalje svojata dio teritorija Republike Hrvatske. Za rušenje 14 hrvatskih bolnica nije podignuta nijedna optužnica, broj osuđenih hrvatskih branitelja veći je od broja srpskih civilnih žrtava. Svaki izgubljeni život najveća je tragedija, ali je još veća tragedija nekažnjavanje zločina nad civilima.
Ne bi li ove činjenice trebale biti predmet pregovora za zemlju koja je bila agresor, a sada nam je svima želja da postane europska država? Tko preuzima odgovornost za cementiranje povijesnih laži, za nekažnjavanje agresije, za izostanak satisfakcije civilnim žrtvama i njihovim obiteljima? Tko će pognuti glavu kada istina jednom ipak izađe pred javnost? A istini je zajamčena budućnost jer podaci su objavljeni i pohranjeni. Oni koji guraju glavu u pijesak neka znadu da je taj pijesak istine natopljen krvlju hrvatskih civilnih žrtava i da smo im dužni barem dostojanstveno priznanje i ispriku agresora. Poštovanje humanih i pravnih kriterija Europske unije posljednja je prilika za to.
>> Ukazujemo na neprovjerene i paušalne podatke koji se iznose o broju nestalih
Ovi podaci su jako potrebni, radi povijesne istine. Srbima ovo treba ponekad reci.