Posljednjih dana svjedoci smo nove eskalacije nasilja u školama. Učenici mlate svoje školske kolege, spaljuju dnevnike, prijete profesorima, tuku ih, ponekad čak potežu na njih noževe... Lakonsko obrazloženje roditelja malih nasilnika je moje dijete je hiperaktivno. Mnogi od njih i ne znaju što znači to olako izgovoreno opravdanje.
Ne znaju da ono u sebi krije dijagnozu ADHD, da tom formulacijom zapravo kažu "moje je dijete bolesno i zato imajte razumijevanja". Roditelji koji misle da imaju hiperaktivno dijete trebaju ga odvesti stručnjaku, psihologu ili možda bolje psihijatru, koji bi im rekao jesu li njihove sumnje opravdane.
No, s obzirom na to da je nasilja sve više, nekako nam je teško povjerovati da su baš sva ta djeca hiperaktivna. Bit će prije da su zanemarena i neodgojena. A krivnju za to a znamo, to nije lako priznati snose ponajprije roditelji. Oni koji za svoju djecu imaju premalo vremena, a kad ga i imaju, djetetu, umjesto roditelja, nastoje biti prijatelji. A stručnjaci upozoravaju to ne valja. Dijete može imati mnogo prijatelja, ali ne i roditelja. Roditelji su jedinstveni i to moraju biti djetetu jasno i bez grubosti moraju pokazati što smije, a što ne. Moraju ga naučiti kako se ponašati, kako komunicirati, podučiti ga toleranciji, reći gdje su granice, biti mu potpora, jednom riječju roditelj.
Takvim roditeljima ne treba floskula o hiperaktivnosti djeteta. Oni, vjerujemo, neće doći u situaciju da im ime i prezime zbog djetetova nasilja osvanu u novinama. A ako im se to dogodi, onda će znati dijete je stvarno hiperaktivno i treba pomoć stručnjaka. Ili je možda darovito, a neprepoznato, ali to je već dio neke druge priče.
