Po tko zna koji već put lupio je u Večernjakovu Obzoru, osobito 29. travnja o. g., Milan Jajčinović po renegatstvu / otpadništvu Ive Andrića.
Na više mjesta već pisah da ne postoji nijedan pisani dokument koji bi govorio za renegatstvo Hrvata nobelovca, koji se od 1927., poslije objavljene pripovijesti "Anikina vremena", uključuje u srpsku književnost. Pripovijest je objavljena u Novome Sadu u reviji Srpski književni glasnik, i to najčišćim hrvatskim jezikom u ijekavici. I dok u Hrvata u to doba pišu ekavski, Ivo Andrić svoje pripovijesti piše u ijekavici hrvatskog leksika. U istome broju Srpskoga književnoga glasnika Gustav Krklec - kojega u svome podlistku Jajčinović spominje kao Andrićeva subrata po masonstvu, po voljenju iste žene, gospođe Mirjane udane Krklec, inače poželjne ženice, kako upamtih iz pedesetih godina za zagrebačke mi rosne mladosti - objavljuje rukovet pjesama u čistoj srpštini, ekavski dakako. Pa kako je moguće da Hrvati tada pišu ekavski (Ujević je bio namagarčen), samo Andrić svoje i još kako suptilne proze objavljuje u ijekavici i izrazitim hrvatskim leksikom, pitat će se mnogi. O tome je ovdje zbog kratkoće nemoguće išta reći.
Mnogi se (za kralja Aleksandra) u Beogradu, a i u Zagrebu, pitahu što taj "jezuita" (Izidora Sekulić) ne ide putem drugih. Pročitavši 1927. u Srpskom književnom glasniku pripovijest Hrvata Ive Andrića, inače u diplomatskoj službi, najviše se uspentrala Izidora Sekulić: "Šta, bre, zar da se i o našoj droci piše jezuitskim načinom"? Mislila je tetka na jadnu bludnicu Aniku, pravoslavku, koja se bludničenju odala samo da napakosti svojoj kasabi. I tetka je Isidora "Anikina vremena" za knjigu ekavizirala.
Andrićeve pripovijesti za tisak ekaviziraju lektori u redakcijama, ali glavni udio pada brizi tetke Izidore/Isidore, inače vrsne spisateljice, za rosne joj mladosti prekrasne plavuše koja se odrekla mnogočega literature radi.
Kasnije, već oko razmaha fašizma u Njemačkoj, Andrić se posve preadaptirao na ekavicu, iako vrlo nesrpsku. Andrićeva srpština loša je srpština, nije to ona Bore Stankovića ili Bore Ćosića. Pravu je pravcatu kvalitetu dao poslije 1944. i po tome dobiva Nobela. Krleža do 1939. uglavnom se dorekao. Njegov ekspresionistički diskurs poslije rata već sudi u povijest. Jedino mu je kasnije veliko djelo "Sprovod u Terezienburgu". Premalo za Nobela! Ali bi o problemu bilo potrebno govoriti kudikamo opširnije. I okanimo se onoga čega nema!
Nije Andrić nikakav renegat, otpadnik od hrvatstva, on je samo veliki pisac, Hrvat, koji sudi u hrvatsku i daleko većim dijelom u srpsku književnost. Andrićevo djelo, i to ono hrvatsko, pisano ijekavicom hrvatskog leksika, stalo bi u dvije pozamašne knjige. Prva knjiga uključila bi Andrićevo pisanje do zbirke "Ex ponto", zbirka "Ex ponto" i "Nemiri", na kraju pripovijest "Put Alije Đerzeleza". Druga bi knjiga uključila Andrićeve pripovijesti do 1927., tj. do "Anikinih vremena". I ovu pripovijest moguće je u knjigu uključiti, i to preuzetu iz Srpskoga književnoga glasnika iz 1927. Sljedno tome, moguće je i "Prokletu avliju" u knjigu uključiti i njome izbor zaokružiti. Sve je pak potrebno opremiti temeljitim znanstvenim prilogom - slično slovenskoj ediciji Slovenski pisatelji. Toliko ovdje! A ti mi se javi, čitatelju moj!
