Lijepo je vidjeti hrvatskog premijera u slobodnom, obranjenom Kijevu. Ne zbog toga što se ondje pojavio među prvima od početka ruske agresije na Ukrajinu; ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski primio je barem 15-ak drugih premijera, predsjednika i čelnika institucija, EU, Pentagona i State Departmenta. Nije to ni zbog toga što je najvažniji. U praktičnom smislu, puno važnija od pojavljivanja Andreja Plenkovića u Ukrajini je, primjerice, prisutnost čak dvojice bivših SACEUR-a, vrhovnih savezničkih zapovjednika za Europu, na ukrajinskom teritoriju u svojstvu savjetnika. Informacija je to koju smo neslužbeno čuli, kao "talk of the town" u Bruxellesu, i koja, iako su to bivši zapovjednici NATO-a, dočarava dubinu savezničke podrške ukrajinskoj obrani od Rusije.
Pa iako nije ni prvi ni najvažniji, posjet jednog hrvatskog državnika glavnom gradu te brutalno napadnute europske države važan je simbolički i moralno te je, na specifičan način, drukčiji i dublji od ostalih. I sami Hrvati to možda zaboravljaju ili možda baš i ne vrednuju, no postignuće države koja se obranila od vojno nadmoćnijeg agresora i kao obranjena i reformirana demokracija ušla u transatlantske integracije NATO i EU nije bezvrijedna lekcija. Pa ni u kontekstu ovog rata, koji je znatno drukčiji u geopolitičkom smislu, no u mnogim je detaljima toliko sličan hrvatskom iskustvu. Na kraju krajeva, sličnost je i u detalju da umirovljeni američki generali pružaju dragocjene savjete domaćim braniteljima u njihovim vojnim uspjesima.
Hrvatska solidarnost s Ukrajinom kao žrtvom agresije pritom nije nešto politički oktroirano s vrha, nego organska pojava, koja ide s dna prema vrhu, od običnih građana do vrha politike. Ili barem do jednog od dva politička brda, da u papazjanije s Pantovčaka sad ne ulazimo. Ta organska podrška vidljiva je u svakoj ukrajinskoj zastavi na jarbolu u hrvatskoj luci (kao u Murteru) ili na tribinama s kojih odjekuje "Slava Ukrajini" te travnjacima na kojima su Dinamo i Hajduk prijateljski ugostili Dinamo Kijev i Šahtar Donjeck. Ta organska podrška vidljiva je i diljem Europe. Ali u Hrvatskoj je ona posebna, upravo zato što smo posljednja država članica Europske unije koja je iskusila nametnuti rat.
Plenki, lijepo te je vidjet tamo, nemoj se ni vraćat, svega ti.