Konji su moj ponos i dika. Nekome je dika dobar auto, netko se ponosi novim traktorom, a meni konj kakvog nema nitko u Hrvatskoj. Tako govori Antun Medvidović, hrvatski reprezentativac u vožnji dvoprega, koji sa svojim obitelji živi u Sikirevcima kod Slavonskog Broda. Bavi se poljoprivredom, a ima privatnu ergelu s 26 lipicanaca. Ima četvero djece, od kojih se najstariji Josip (16) također aktivno natječe u juniorskoj kategoriji, dok najviše afiniteta prema konjičkom sportu pokazuje kći Lorena (13). Grga ima 15, a Antonio 10 godina. Medvidović je jedan od najpoznatijih hrvatskih sportaša i uzgajivača kada je riječ o lipicancima i vožnji zaprega.
U šokačkim kolima
Konji su njegova ljubav od djetinjstva, zavolio ih je kada mu je otac 1992. godine kao šesnaestogodišnjaku kupio prvo ždrijebe. Kasnije je kupio još dvoje ždrebadi koje počeo obučavati za sport i rekreativno jahanje. On je učio njih, dok su oni istovremeno učili njega. U to je vrijeme o konjima znao vrlo malo.
– Ljubav prema konjima u meni je vjerojatno urođena, jer kada sam se počeo tim baviti, moj otac nije imao konje. Dvoje starijih susjeda imali su kobilu i ja sam kod njih, dok sam išao u školu, provodio više vremena nego doma. Kada mu je ždrebad malo narasla, Antun se 1995. godine odvažio nastupiti na svom prvom državnom prvenstvu. Imao je tada dva konja, ali jedan je još bio premlad, pa je u prvo vrijeme jednog konja morao posuđivati. Bilo je to natjecanje u ocjensko-spretnosnim vožnjama kroz čunjeve, a nastupio je s pravim slavonskim šokačkim kolima. Godinu dana poslije već je nastupao s oba svoja konja i već te 1996. osvojio svoju prvu titulu prvaka Hrvatske u vožnji zaprega. Od tada do danas bio je jedanaest puta državni prvak. Hrvatsku uspješno predstavlja na brojnim konjičkim natjecanjima, sakupio je dvadesetak nastupa na međunarodnim turnirima, a dva puta sudjelovao je i na svjetskom prvenstvu – 2011. u Francuskoj i 2013. u Slovačkoj.
– Kada smo došli na svjetsko prvenstvo, ostali smo zapanjeni. Njemačka reprezentacija ima fizioterapeute za konje, imaju svoje trenere, veterinare, potkivače, sve živo, dok kod nas ja radim sve sam, od potkivanja do treniranja, čak i liječenja. Veterinara zovem samo kad moram. Kaže da konj i vozač moraju biti usklađeni na natjecanju, da preko uzdi moraju osjetiti jedan drugoga, ali i da je poznavanje konja samo pola posla. U samoj vožnji postižu se velike brzine i sve mora biti sinkronizirano. – Da bi se ostvario dobar rezultat u konjičkom sportu, prije svega morate imati veliku ljubav prema konjima. Istina, čovjek mora voljeti svaki sport, ali ovdje je to nešto drukčije, nešto posebno.
To je sport koji morate živjeti svaki dan. U drugim sportovima čovjek upravlja sam sobom, a ovdje morate povezati sebe i životinju. Vozač i konj moraju u svakoj sekundi misliti i razmišljati jednako. Bez toga nema uspjeha – kaže Medvidović.
Uzgaja gljive da prehrani obitelj
Još pet kobila kupio je 2000. i krenuo s ozbiljnim uzgojem. Trebao je to biti jedan dobar biznis s proizvodnjom ždrebadi, treninzima i obukom. Međutim, s krizom koja je zavladala, stalo je i konjogojstvo, tako da se Antun okrenuo proizvodnji gljiva kao primarnoj djelatnosti, kako bi uopće mogao preživjeti i prehraniti obitelj. Po cijeli dan radi na farmi, a onda još navečer trenira s konjima. Znao je trenirati s njima u 2 ili 3 sata noću, po povratku s njive. Danas u Hrvatskoj postoji svega šest privatnih ergela lipicanaca. – U Hrvatskoj se ne može živjeti isključivo od konja. Austrija i Njemačka su druga priča, tamo kada postigneš rezultat, imaš i sponzore i podršku. Međutim, kod nas to izostaje. Čak i kad smo išli na svjetsko prvenstvo, Hrvatski konjički savez financirao nam je samo neke minimalne troškove. Većinom se sve svodi na naše vlastito odricanje – ističe Medvidović i dodaje: – Ja konje uzgajam prije svega zato što ih volim. U zadnjih desetak godina od njih nemam nikakve financijske koristi. Konji samo jedu i troše, svaki dan pojedu sto eura, a moraš čekati tri ili pet godina da nešto eventualno prodaš. Držati ih u današnjem vremenu graniči s ludošću. Kada nekome kažem da uzgajam konje, ljudi me blijedo gledaju...
