Ledena bajka opet počinje, medvjedi su se vratili u Zagreb. Bit će spektakularno kao i prošle sezone, potvrđuje to činjenica da je još prije dva mjeseca planulo svih 1800 sezonskih ulaznica. Početak sezone željno iščekuje i Marko Lovrenčić (27), najbolji hrvatski hokejaš i jedini koji trenutačno može živjeti od ugovora. Još prije godinu dana, dok nije počela ledena euforija, za njega su znali samo prijatelji, obitelj i susjedi na Zelengaju. Danas ga pak ljudi prepoznaju na ulici, snima reklame, nosi modne revije.
Tata osvajao Kutiju šibica
– Prvi sam put na led stao još kao četverogodišnjak, ali ostao sam zaražen do danas – kaže Lovrenčić.
Kao klinac izazivao je pažnju prolaznika jer je hokej teniskom lopticom igrao na ulici i na igralištu u kvartu.
– Stalno sam imao palicu u rukama, često sam razbijao i po kući – prisjeća se.
Uz hokej, druga velika ljubav bio mu je nogomet. Usadio mu ju je tata Dubravko, član prve momčadi Zagreba sedamdesetih i osamdesetih. Tata je dvaput osvajao i Kutiju šibica, s momčadi Contra, za koju su igrali i Popovski, Mlinarić, Deverić.
– Profesor u srednjoj školi stalno me molio da se ozbiljnije primim nogometa, no mene je zanimao samo hokej – kaže Lovrenčić, kojem je daljnja obitelj proslavljeni dinamovac Velimir Zajec pa je zato uvijek volio ići na utakmice plavih.
Dok se kao klinac budio u tri ujutro i susjedu odlazio gledati utakmice NHL-a, san mu je bio da i on jednog dana igra u prepunim dvoranama. Zahvaljujući ulasku Medveščaka u EBEL, to mu je i uspjelo.
– Ovo je sad neki drugi svijet u odnosu na prethodne sezone, kada smo zbog financijskih problema ponekad jedva i funkcionirali. Nadam se da će EBEL liga pridonijeti razvoju hokeja u Hrvatskoj, da će se izgraditi još jedno klizalište, te početi stvarati domaći igrači – kaže Lovrenčić.
Novo klizalište itekako treba jer zbog uspjeha medvjeda više nema ni jednog slobodnog mjesta u školama hokeja.
Lovrenčića pak ljudi sada prepoznaju i na ulici, a djevojke na tribinama kažu da je jedan od zgodnijih u Medveščaku.
– Imam curu pa me to ne zanima previše – smije se Marko.
Lovrenčića poblika voli i zato što se voli "potući" na terenu.
– Nikad nisam bježao od tučnjave – ako me netko izaziva, uvijek udarim. Zažmiriš i lupiš, nema tu filozofije. Srećom, uvijek sam dobro prolazio, nisam dobivao velike batine – kaže.
Ne voli ići na "cajke"
Tijekom karijere lomio je zglobove, koljeno, ključnu kost, a nekoliko puta bio je i na šivanju glave.
– Srećom, u karijeri sam izgubio samo pola jednog zuba, što je jako dobar prosjek za hokejaša.
Od kolega u Medveščaku najviše se druži s T. J. Guidarellijem i Hećimovićem, a otkrio je da nekad cijela momčad ode zajedno van, na večeru, bowling...
S društvom ponekad iziđe i u Hemingway ili Gallery.
– Ne volim cajke, više me zanima diskoglazba.
E,jest smjesni .... Kao od vas nije niko nikoga udario kad je bio izazivan.... Vi stojali ,a drugi vas maltili... hehehe