Prošlo je sedam godina od početka provedbe „Programa gospodarskog oporavka“ Vlade Jadranke Kosor. Istina, prioritet svih prioriteta tada je bio dovršetak pregovora o ulasku u EU. Sve ostalo bilo je važno, ali ne i najvažnije. Glavni je cilj uspješno ostvaren i zato mu ništa nije smjelo stajati na putu. Najvažnije je bilo čuvati krhku saborsku većinu, pod cijenu odustajanja od brojnih mjera i reformi. Od čega se sve odustalo? Evo samo dijela nerealiziranih zadataka. U tom programu na sedmoj stranici piše sljedeće: „Država svojim aktivnostima može samo pospješiti gospodarski rast stvarajući poticajno poduzetničko okruženje, no ona ne može zamijeniti privatnu inicijativu i odgovornost. Stoga treba shvatiti da su za gospodarski rast i razvoj odgovorni svi građani. Poslovanje gospodarskih subjekata koje nije ekonomski održivo država svojim mjerama ne može učiniti takvim. Za sve sektore i sve gospodarske subjekte mora vrijediti načelo dobrog gospodara. Za sve sektore i sve gospodarske subjekte moraju vrijediti ista pravila igre, tj. da ne postoje poželjni i nepoželjni, već samo uspješni i neuspješni. Odgovorno poduzetništvo treba afirmirati kao jednu od temeljnih vrijednosti na kojima počiva gospodarski prosperitet. Put prema oporavku i gospodarskom rastu zahtijeva suradnju, zajedništvo i solidarnost. Drugim riječima, preduvjet za promjenu gospodarske slike Hrvatske jest promjena sustava vrijednosti po kojemu je društvo do sada dominantno funkcioniralo“. Kada bi se danas pisao Vladin program sličnih ambicija, vjerojatno bi mogli prepisati i ovo gore. Ništa se nije promijenilo u realnom životu. Nažalost, ništa, osim činjenice da danas jesmo u EU i da više nemamo straha od gubljenja saborske većine. No, program bi glede uloge države bio gotovo identičan onom prije sedam godina. Ništa se nije napravilo u međuvremenu! Pa ni šanse da jedan takav program konačno postane stvarnost nisu puno veće. Zašto? Zato što Hrvatice i Hrvati ni danas kao da ne znaju što bi s državom za koju su se krvavo izborili. Ne mogu se dogovoriti o tome što država treba, a što nikako ne smije raditi. Najgore je pak kada radi upravo ono što ne smije, a ne radi ono što mora.
Drugim riječima, kada stvara nepotrebne troškove, a ne stvara potrebne vrijednosti u područjima koja su joj imanentno ekskluzivna u svim uređenim i naprednim državama. Ponovno pisati sličan Vladin program ima smisla tek kada se ključne odrednice tog programa nađu u formaliziranim programima relevantnih političkih stranaka. Velikih stranaka koje osvajaju većinu na parlamentarnim izborima. Tek tada će biti osigurano da se stranački program kroz verifikaciju na izborima transponira u stabilnu saborsku većinu. Bez nje, znamo svi, nema nikakvih reformi. Ali ima sve većeg iseljavanja. Kamo? Upravo u one zemlje koje su davno napravile ono što mi nikako da napravimo! Na drugi način rečeno, ni teški demografski problemi neće biti riješeni sve dok se u Hrvatskoj ne stvori poslovno okruženje u kojem se svjetski kapital uspješno susreće s hrvatskim državljanima. U takvom okruženju država proizvodi sigurnost, pravni poredak i socijalnu stabilnost, ali upravo zbog toga država ne proizvodi električnu energiju, benzin, ajvar ili kruh naš svagdanji. Niti „stvara“ radna mjesta. Doista, krajnje je vrijeme da ozbiljne političke stranke prestanu s populističkim, pseudosocijalnim i kriptokomunističkim zavaravanjima dijela biračkog tijela. Krajnje je vrijeme da se prestanu skrivati iza ciljano nejasnih floskula o tzv. zaštiti nacionalnih interesa, o zaštiti strateških resursa, implicirajući neki presudan sigurnosni značaj subjekata ili sektora koji to doista nisu. Pa bila to i energetika. Spustimo se na zemlju. Njemačka ima jedno od najmoćnijih gospodarstava svijeta. Znate li neku njemačku naftnu kompaniju koja predstavlja „25%“ gospodarstva? Ja ne znam. Znate li ikoju važnu njemačku naftnu kompaniju? Ja ne znam. Ali znam da igrači uglednog bundesligaša na prsima nose oznake ruskog naftnog sponzora. Ina i HEP važne su hrvatske kompanije. Zbog svoje veličine i infrastrukturnog karaktera. Zbog činjenice da svaka njihova neefikasnost izravno ruši konkurentnost i Spačve i Belja, i svakog OPG-a i Končara. Upravo zbog toga jedini je strateški interes hrvatske države u Ini i HEP-u da obje budu uspješne kompanije koje ostvaruju dobit kao indikator svjetske efikasnosti. Da bi to postale, kompanije koje ostvaruju svjetski relevantan povrat na uloženi kapital moraju biti vođene poput Shella, RWE-a ili EDF-a. Da bi bile tako vođene, moraju biti listane na burzama. A da bi bile listane, država će se morati odreći i prava da smjenjuje i postavlja uprave po kriterijima održavanja neke neiskrene koalicije. To je odricanje jedini nacionalni strateški interes.
> > Rusija poručila RH da se smiri, trguje i otvori svoje gospodarstvo
