Neki su hoteli i restorani ostali zatvoreni cijelu prošlu godinu, mnogi su čak i u špici radili s kraćim radnim vremenom, pružena usluga nije uvijek bila na nivou, a zbog nestašice radne snage brojni su se ljetos u turizmu naradili za dvojicu. Turizam je platio ceh manjka radnika, a samo su članice Hrvatske udruge turizma, koja okuplja najveće kompanije, zbog toga propustile uprihoditi sto milijuna eura.
Mnogi su zato mudro odmah nakon lanjske sezone počeli osiguravati radnu snagu za 2022. Većini je kristalno jasno da jedino višim plaćama i općenito boljim uvjetima mogu zadržati/dobiti kvalitetnog kuhara, konobara, recepcionara..., ali dio poslodavaca u turizmu i dalje spava zimski san.
Tromi pri zapošljavanju
– Za neke kao da je vrijeme stalo, ne vide koliko se situacija proteklih godina promijenila i da više nisu u poziciji birati, sada radnici biraju poslodavca – kaže Nataša Kačar, direktorica portala za zapošljavanje Posao u turizmu.
– Čak i dio hotelskih kuća, koje su u većini stvari perjanice, trom je i spor pri zapošljavanju. Drže se internih protokola, prikupljaju životopise pa pozivaju kandidate na više selekcijskih razgovora, a u međuvremenu uleti netko drugi i preotme im radnika. Imamo kandidate pred kojima je deset i više ponuda, naravno da odu poslodavcu koji im odmah ponudi konkretne uvjete. Svakako da su uvjeti bitni i većina poslodavaca ide korak dalje nego lani. Ali ima i onih koji bi i dalje htjeli radnika na sezonu bez slobodnog dana, da im radi dnevno 12 sati, a da bude plaćen kao da je radio osam. Ili, htjeli bi dobrog kuhara, konobara za pet-šest tisuća kuna, a oni sada mogu dobiti plaću od deset do 15.000. Da ne govorim kako neki sezonski ugostitelji ne razlikuju servire i konobare, pomoćne radnike u kuhinji i pomoćne kuhare. Neki bi, kao nekad, da im radnik dođe pa, kad vide kako radi, odredit će mu plaću. E, to više ne prolazi – tvrdi naša sugovornica i prognozira da će takvi poslodavci imati fluktuaciju i muku s radnom snagom cijelu sezonu.
Žao joj je što negativni primjeri uvijek izbiju u prvi plan budući da je većina poslodavaca, možda i njih 70 posto, kako kaže, korektna i realna. Za ove druge se, pak, zahvaljujući društvenim mrežama, jako brzo pročuje. I to izvan granica Hrvatske. A upravo su strani radnici najlakša meta. Češće nego domaće zapadne ih i rad na crno i zakidanje u novcu, pa čak i neisplata plaća, kao što je ljetos bio slučaj s njih desetak u samo jednoj kompaniji na Kvarneru.
– Da, mnogi poslodavci još ne shvaćaju da je internet svemoćan i da je dovoljno da deset loših završi na društvenim mrežama. Strani radnici iz okolnih zemalja, recimo, jako dobro znaju da život u Hrvatskoj nije jeftin i to jako važu kad uspoređuju s plaćama u drugim zemljama. A treba znati da radnika svagdje fali i u isti bazen za radnom snagom posežu svi na Jadranu, od nas, Crne Gore i Italije, pa do Albanije. Također, strani sezonci znaju i da se kod nas poslodavci često ne drže ugovora kad je u pitanju radno vrijeme, da smještaj ne bude uvijek kako im je obećano ili da se dugo čeka na radne dozvole. Imali smo slučaj lani da se za jednu vrhunsku koktel-majstoricu iz Ukrajine dozvola čekala punih deset tjedana. Kad smo joj napokon javili da je dozvola stigla, žena je već uvelike radila u Bugarskoj – kaže Petar Lovrić, direktor agencije za zapošljavanje Kadus, koji se susreće i s nepoštenim praksama mahom stranih agencija da poslodavcu daju 500 do 1000 eura kako bi uzeo baš njihova radnika.
Prethodno su tom istom radniku, obično s Dalekog istoka, uzeli pet ili više tisuća eura da mu nađu posao, zadužili ih uvjeravajući da će zarađivati tri tisuće eura i lako vratiti dug. Na kraju, ti ljudi često završe radeći na crno i gledaju kako se prebaciti u Europu. Nasreću, toga u turizmu ima jako malo, češće je u drugim branšama.
Svuda se diže satnica
No i u turizmu je sve više zaposlenika iz azijskih zemalja. Do kvalitetnih je radnika, potvrđuje i Tomislav Adamić Flinta, direktor agencije za zapošljavanje Ryan International, u okruženju nikad teže. Pogotovo što i tamo, kaže, dižu satnicu kako ne bi izgubili radnike.
– Traži se alternativa i sve je veća potražnja za radnicima iz Azije. U turizmu su dobro prihvaćeni, rade kao kuhari, pomoćni kuhari, serviri, čistači, sushi ili wok chefovi i sl. Dobri su, radišni i lojalni, a zarađuju manje-više koliko i naši ljudi. Recimo, početna plaća za sushi chefa je devet tisuća kuna. Ima, dakako, još poslodavaca koji bi htjeli piza majstora za pet-šest tisuća kuna, pa se čude što ga ne mogu naći – veli Adamić Flinta koji se i sam čudi kako neki poslodavci ne shvaćaju ozbiljnost situacije.
Ima radnika, ali nema robova. Radnik je osoba koja radi za plaću dostojnu normalnog života u 21. stoljeću, a ovo što Hrvataski poslodavci traže i nude, to je za robove.