Jedna od 20.000 osoba u svijetu rodi se s albinizmom, bez pigmenata koji određuju boju kože, kose i očiju. Biti bijel na Crnom kontinentu može značiti život u stalnom strahu od “lovaca na djecu”. Sve zbog praznovjerja.
– U Tanzaniji svakodnevno stradavaju djeca s nedostatkom melanina jer mnogi vjeruju da njihova kosa, kosti i dijelovi tijela donose sreću i bogatstvo. Nedostatak melanina uzrokuje im doživotnu diskriminaciju. Djeca su najizloženija “lovcima” jer su mala i “lakše ih je uhvatiti”. Priča o bogatstvu ako se posjeduje dio tijela albino djeteta potekla je od samoprozvanih vještaca ili voodoo vračeva. U Tanzaniji je opasno roditi se kao albino dijete, ali u posljednjih nekoliko godina stanje se, srećom, znatno poboljšava – kaže Martina Strahija (40), fotografkinja iz Međimurja koja volontira u Tanzaniji.
U toj je državi provela ukupno pet mjeseci u nekoliko navrata. Pomaže u gradnji škole koja će biti i dom za nezbrinutu djecu, djecu s posebnim potrebama i albino djecu. Škola sv. Franje u Boma Ng’ombeu, koju vode časne sestre, okuplja preko 300 djece, od kojih je 130 s albinizmom.
– “Lovci na djecu” su plaćenici koji dobivaju novac od osoba kojima su samoprozvani vještaci, vračevi i šamani savjetovali da nabave dio tijela albino djece. Cijene se, prema pričama, kreću od 4000 dolara za dio tijela do više od 75.000 dolara za cijelo tijelo albino djeteta. Tko su kupci? Ljudi koji vjeruju u čudesa o bogatstvu, ozdravljenju i blagostanju. Praznovjerje i predrasude imaju veliku ulogu u tome jer smatraju da će se obogatiti, da će im to donijeti sreću i ljubav. Na albino djecu se organiziraju sačekuše, odsijecaju im se glave, ruke, genitalije, pije se njihova krv. I kad su mrtvi, njihovi grobovi nisu sigurni jer se zna dogoditi da ih otkopavaju. Stoga im na grobove stavljaju veliko, teško kamene kako bi ih zaštitili i kad su mrtvi – opisuje Martina.
Smatraju ih đavoljom djecom
Nema dobne granice do koje su djeca ugrožena jer strah je uvijek i svugdje prisutan, a kad odrastu i postanu punoljetni, lakše se brinu o sebi. Strah za goli život nikad ne prestaje. Srećom, smanjuje se i broj silovanja jer pada broj onih koji vjeruju vračevima i njihovim pričama da silovanje albina pomaže HIV pozitivnim osobama u ozdravljenju od AIDS-a.
– Albinizam stvara probleme za cijele obitelji. Ljude s tim poremećajem smatraju ukletima, nazivaju ih “zero-zero”, djeca duhovi ili đavolja djeca. Postoji vjerovanje da su njihove kosti od čistoga zlata. Njihovi život je čisti strah, ne mogu vjerovati nikome, pa čak ni vlastitim obiteljima jer su ponekad članovi obitelji i sami počinitelji. Često se događa da i obitelj organizira njihovu prodaju ili otmicu. . Prije 13 godina razotkriveno je ubojstvo 20 osoba s albinizmom, od čijih su se dijelova tijela miješali “čarobni napici”. Osim u Tanzaniji, državi na istočnoj obali Afrike, slično se događa i u Malaviju, u južnom dijelu kontinenta, gdje je u godinu i pol dana ubijeno dvadesetak albina, a broj napada na njih popeo se na 60. Dvogodišnja djevojčica oteta je iz kuće, a nakon nekoliko dana pronađeni su samo njezini zubi, kosti i pelena. Među uhićenima bio je i – njezin otac.
Albino djeca su u školi sv. Franje zaštićena jer je oko škole postavljena visoka ograda osigurana bodljikavom žicom pa na prvi pogled s vanjske strane više nalikuje na zatvor nego na školu. Osim toga organizirana je i 24-satna zaštita zaštitara, a ponekad i vojske ili policije. Za izlazak iz škole potrebna je posebna dozvola države, a kad napuštaju školu, na primjer radi posjeta obitelji, odlazi se u pratnji policije – kaže Martina. Volonteri poput nje albino djeci pomažu kao i svakom drugom djetetu u sirotištu, poklanjajući sebe i svoje vrijeme.
Smrtne kazne za “lovce”
– Pomažemo pronaći sponzore za financiranje školovanja, brinemo se o njihovu zdravlju jer je kod albino djece koža strašno osjetljiva na sunce, imaju slab vid i vrlo često im je koža oštećena opeklinama od jakog afričkog sunca. A kreme za sunčanje su im nedostupne jer su im preskupe. Nose kape za zaštitu glave i duge rukave za zaštitu tijela. Albino djeca koja stignu do škole sv. Franje su sretna jer ona koja nemaju tu priliku, vrlo često ni ne izlaze iz kuće u strahu za goli život – kaže Martina.
Smještaj djece u školi sv. Franje financira država, no ne u potpunosti. Zato je, veli, i tako važna pomoć volontera u pronalasku sponzora ili kumstva. Godišnja školarina za njih je, preračunato, oko 75 eura, što uključuje školarinu, smještaj i tri topla obroka na dan, a za još 43 eura dobiju tri uniforme, obuću, bilježnice, olovke, sapun… Država sve češće poduzima mjere zaštite takve djece, bilo je čak i nekoliko dosuđenih smrtnih kazni pa se lov na njih polako smanjuje. Prije nekoliko godina osnovana je udruga koja okuplja ljude s albinizmom, a u tamošnji parlament ušla je i prva albino zastupnica – govori Martina koju je imala više razloga za put u Tanzaniju. Najvažniji, kaže, dolazi iz srca.
– Da biste postali volonter, dovoljan je pozitivan stav, volja za učenjem, malo fleksibilnosti i puno kreativnosti. Volontiranjem u Tanzaniji se stječe iskustvo, upoznaju se novi ljude i kulture, usavršavaju se postojeće vještine i doprinosite kako sebi tako i zajednici. Odluka o putovanju u Tanzaniju je prvi put pala prije dvije godine, kad sam imala priliku upoznati svećenika iz Tanzanije na misiji u Hrvatskoj. Treba biti čiste glave i otvorena srca. Jedino tako možete preživjeti u Africi. Otišla sam zbog želje da učinim nešto za one koje doslovno nemaju ništa osim osmijeha, iskušati njihov način života na vlastitoj koži – otkriva.
Nikad neće zaboraviti osjećaj kad je prvi put zakoračila u školu.
– Osim prašine i sunca, dočekala su me djeca koja ne skidaju osmijeh s lica. Dojmovi su se tada izmjenjivali iz minute u minutu. Na trenutke sam bila šokirana njihovom otvorenošću, na trenutke sam se osjećala kao da sam oduvijek dio njih. Veći kulturološki šok doživjela sam izvan zidina škole jer sama škola je prilično dobro sustavno sređena, zna se raspored, znaju se obveze, poštuje se dnevni ritam. Nikad u životu nisam vidjela takvo siromaštvo, a u isti tren toliko osmijeha i radosti u ljudima. Boravak u Tanzaniji na mene je jako puno utjecao. Vele da te Afrika ili proguta ili ispljune. Mene je odavno progutala. Zaljubila me u sebe. U njihov mentalitet, otvorenost i jednostavnost. Volonteri često dolaze s misijom da pomognu djeci, a još se češće događa da upravo ta djeca pomažu volonterima. Kako? Mi im pružamo zagrljaje, a oni nas nagrađuju nevjerojatnom toplinom, osmjesima koji otapaju i najveće sante leda. Oni nas uče životu. Ne veli se bez veze da sve što trebamo znati u životu naučimo u dječjem pješčaniku. Samo, odrastanjem, često zaboravimo biti djeca u duši. A dječja ljubav je najčišća i najiskrenija ljubav. Ovi mališani na to me podsjećaju svakog trenutka u svakom danu – kaže.
Planovi su veliki. To je, prije svega, izgradnja novog doma, odnosno škole i sirotišta, zbog vrlo velike potražnje za mjestom na kojem će djeca biti sigurna. – Projekt je spreman, dozvole su spremne i u potrazi smo za sponzorima – kaže Martina koja je u Africi doživjela lijepe trenutke poput gradnje kuća s pripadnicima plemena Massai. Jedna od anegdota je da je za potrebe djece kupila kozu i dvije krave. Kad je doznala da nedostaje mlijeka, raspitala se i doznala da jedna krava stoji 500 eura. Nešto novca je imala, uskočili su roditelji i prijatelji u Čakovcu pa se skupilo za dvije krave. To je bio dan za pamćenje. Oduševljena djeca krave su nazvala – Martina i Tina.
Potreban je ponovo jedan veliki potop i da sve krene iznova