U Njuškinim nogama su 152 kontrolne točke Hrvatske planinarske obilaznice. Ispunio je i posebne zahtjeve, obišao sve zadano u 20 područja i tako prošle godine “zaradio” dva priznanja Hrvatskog planinarskog saveza – visoko i najviše priznanje Hrvatske planinarske obilaznice. A kad je stigao u dom svoje vlasnice Petre Krolo, Njuška je bio pas kojeg nitko nije htio. Uz to što je crn i poprilično velik, nije bio ni pretjerano druželjubiv. I upravo zbog toga Petra je odabrala baš njega.
– Nisam tražila po izgledu, htjela sam psa koji je teže udomljiv. Pronašla sam ga u udruzi Indigo, Njuška je tada imao oko tri godine – kaže nam Petra Krolo. Kaže, u Zagreb je Njuška stigao iz Slavonskog Broda, gdje je pronađen na ulici. Svašta je prošao, bio je sklon bježanju, ali od nje nikada nije pobjegao,priča nam Petra. Bilo je teško s njim ispočetka, dok nije shvatila što joj govori i što mu treba. I dok nije počela uvažavati njegove potrebe.
– Prvo nije htio izići iz auta, a onda sam ga danima nagovarala da uđe u kuću. Nije se znao igrati, uživao je jedino u šetnjama, to mu je bila terapija – prisjeća se vlasnica. No neke uspomene iz prošlosti vjerojatno nikada neće zaboraviti jer i danas reagira na pijane muškarce.
– Kako je moj tadašnji suprug Robert bio planinar, bavio se planinarskim trčanjem, i Njuška je krenuo s njim. Možda mu je nekada bilo i teško, po kamenju, snijegu, bilo je i ozlijeđenih šapica, ali nije odustajao. Na planini je ozdravljao, bio je sretan pas. Njuška se voli penjati i voli istraživati nova mjesta, svi ti vidikovci koje je obišao, sve mu je to bilo zabavno – govori nam Petra Krolo.
A njezin bivši suprug kaže kako Njuška nije bio u reprezentativnom stanju kad je stigao pa mu je trebalo nešto manje od godinu dana da krene u podvig života. Podvig kakvim se može pohvaliti malo koji pas.
– Ponosni je vlasnik najvišeg priznanja Hrvatske planinarske obilaznice, a u malo više od godinu dana popeo se na sve relevantne hrvatske vrhove. Prije završnih 30 vrhova odradio je i desetodnevne visinske pripreme na Prenju i Bjelašnici. Nekad sam ga forsirao, ali stoički je trpio krvave šape, znao je da uvijek dolazi nagrada – neprocjenjiva avantura. Nije se lako skidao s vrhova i svaki vidikovac pažljivo je promotrio. Za Njušku i danas tvrde da je pothranjen, ali on i ja znamo da je to osobina svakog atleta. Ako ga pitate koji mu je najdraži vrh, on će vam iz prve izlajati Šćirovac na Biokovu, penjao se na njega četiri puta u dvije godine – kaže Robert Bernat.
Kad su se životni putevi Petre i njezina supruga razišli, Njuška je sve više pokazivao da mu nedostaju ti usponi i hodanje. Otkrio je to i jednom avanturom – ostao je na čuvanju, ali je pobjegao i pješačio deset kilometara da bi stigao do Petrinih roditelja. Sve to bio je Petri dovoljan znak, poslušala je svog psa.
– Zbog Njuške sam i sama počela planinariti, krenuli smo sjevernim Velebitom i do sada smo obišli osam točaka. Na nekim mjestima on je vodio, zastajkivao bi, popeo se na vrh i onda čekao da ja dođem. Vidi se da je tu već bio – kaže nam Petra. U jednom od svojih planinarskih zapisa kaže kako bi, da se nju pita, najlakše bilo ostati doma i čitati knjigu. No Njuška nije bio sretan pas bez osvajanja vrhova i ranjenih šapa, I zato sad zajedno vidaju rane.
– Bitno mi je da je on sretan pas, zato sam se učlanila i u Canicross. Zato sam na kraju otišla iz Zagreba. Iako mi je bila životna želja vratiti se na selo, ipak je to djelomično i zbog njega – objašnjava nam zašto je zagrebačku adresu zamijenila onom u Lici, u Dolini mira.
a ljepota pseća <3