Ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir dobio je kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos Calderon (65). Nagrađen je za izuzetne i djelotvorne napore za uspostavu mira u Kolumbiji, gdje je na rub okončanja doveo građanski rat koji traje 52 godine. Napori su kulminirali povijesnim mirovnim sporazumom koji je nedavno potpisao s vođom marksističke revolucionarne gerile FARC Rodrigom Londonom zvanim Timošenko.
Operacija “Šah-mat”
Kada je sporazum s gerilom pao na referendumu čime se pokazalo da je Santos ipak politički ranjiv, davale su mu se male šanse za Nobela, za koji je najprije bio nominiran zajedno s Timošenkom. Tako je njegov laureat ipak iznenađenje, pogotovo kada znamo da su mu protukandidati bili i papa Franjo, Angela Merkel, Helmut Kohl...
Ali, Santos je Nobela za mir dobio sasvim zasluženo. Ne bi se njegovu nagradu trebalo gledati samo u svjetlu zadnjeg mirovnog sporazuma s FARC-om, već kroz njegovo cjelokupno djelovanje i doista iznimnu političku karijeru u turbulentnoj zemlji poput Kolumbije. Santos potječe iz utjecajne političke obitelji koja je dala predsjednika i potpredsjednika te zemlje. U životopisu dobitnika Nobela za mir nalazimo i njegovu novinarsku karijeru u sklopu je koje pratio sandinističku revoluciju u Nikaragvi. Zbog svojeg je izvještavanja više puta i nagrađivan. Njegova je obitelj utemeljila i jedne od najvećih kolumbijskih novina El Tiempo u kojima je radio kao urednik.
Ovaj u Americi školovani ekonomist ozbiljnu političku karijeru počinje 1991. kao vanjskotrgovinski ministar u vladi Cesara Gavirije Trujilla, Gaviria je inače poznat kao predsjednik koji se konačno obračunao s narkobosom Pablom Escobarom. Njegova borba za mir u Kolumbiji i prestanak neprijateljstava s FARC-om počinje već 1994. kada biva dijelom pregovaračke skupine, no bez značajnijih rezultata. Vrlo je brzo prepoznat kao talentiran političar koji bi mogao dogurati daleko. To nastavlja dokazivati u vrijeme vladavine predsjednika Alvara Uribea Veleza, i to kao ministar obrane.
No, ovdje se događa i možda najveća kontroverzija njegove političke karijere. Nalaže eskalaciju borbi s FARC-om koje kulminiraju uspješnim udarom na vođe marksističkih gerilaca u ožujku 2008., ali na teritoriju Ekvadora. To izaziva ozbiljnu diplomatsku krizu, no već četiri mjeseca kasnije vodi obavještajnu operaciju “Šah-mat” kojom se oslobađa 15 talaca među kojima i poznata kolumbijska političarka Ingrid Betancourt.
Rat kao sredstvo za mir
Uz ta dva poteza služi ga i sreća jer od srčanog udara tada umire i osnivač FARC-a Manuel Marulanda Velez. Sav taj posao, međutim, poništava se kada je otkriveno da su policija, vojska i vladi odane paravojne postrojbe namjerno ubile više od tri tisuće civila i predstavljale ih kao pobunjenike. Za svakog se ubijenog u tom periodu dobivala nagrada.
– Rat mu je bio sredstvo za ostvarenje mira. Prisilio je gerilce na mir – kaže njegov savjetnik Mauricio Rodriguez.
