Prošle je zime u zagrebačkom kazalištu Kerempuh pripremljen ring za verbalni okršaj između Tihomira Dujmovića i Igora Mandića. Polazeći od pretpostavke da ni o čemu pod suncem ne misle isto, od dvojice velikih lajavaca očekivao se boks.
Jedna od najčešće spominjanih riječi bila je Jugoslavija. O tom pojmu, bivšoj nam državi, Igor Mandić rekao je što je imao vrlo sažeto i jasno. Veliki polemičar i kritičar bez uvijanja je izjavio da žali za Jugoslavijom, ali ne onakvom kakva je ona bila i kakva se u krvavom ratu raspala, nego za onakvom kakvu je zamišljao, priželjkivao i kakvom je, barem u njegovim snovima, mogla postati: demokratska, snažna i prosperitetna za sve narode i građane koji su u njoj živjeli. Pošto se to nije dogodilo, Jugoslavija je definitivno pokojna, zaključio je Mandić.
Pa ipak, u nastavku rasprave to nije spriječilo Dujmovića da mu neprestano i uvijek iznova nabija na nos famozni žal za Jugoslavijom i želju za njenom obnovom. Takav je to, naime, diskurs. Tko god na grobu Jugoslavije ne pleše od sreće, izdajica je.
Barem za dio publike te večeri u Kerempuhu takvo je diskreditiranje sugovornika bilo valjano, poželjno i uspješno. Dujmovićev navijač u redu iza mene živcirao me svojim glasnim ponavljanjem optužbi protiv Mandića: “Ti si Jugoslaven, ti nikada nisi želio Hrvatsku...” Kad mi je dozlogrdilo, okrenuo sam se i pitao ga: “Pa dobro, tko ovdje stalno spominje Jugoslaviju, Mandić ili Dujmović?” Gospodin se zapiljio u mene i argumentirano me poklopio: “Znam ja tebe, i ti si jedna jugoslavenčina.” Rasprava završena.
Svi mi koji smo živjeli u toj Jugoslaviji dobro znamo njene mane i narav režima koji je njome vladao. Dobro znamo da je to bila država koja je falsificirala svoju prošlost i tako lagala i svojoj sadašnjosti. Među ostalim, i zato nije imala budućnost. O masovnim zločinima koje je ta država počinila, osobito u prvim godinama svog postojanja, nije se javno smjelo govoriti ni pisati, sve do potkraj njenog 55-godišnjeg trajanja. Bilo je tu i još uvijek ima materijala za istraživanje i razotkrivanje na pretek. Ali, onda je došla 1990. godina, osamostaljenje Hrvatske, a ubrzo i nametnuti joj rat za njenu punu slobodu i samostalnost. Mnogi od nas s nevjericom smo gledali kako veliki komunisti postaju još veći nacionalisti, a dojučerašnji udbaški šefovi i ubojice nezamjenjivi borci za Hrvatsku.
Pored sveg zla zapretenog pod jugoslavenskim režimskim lažima, današnja se politička vlast u Hrvatskoj kroz usta svojih najprominentnijih političara služi notornim lažima. Umjesto oslobađajuće i što je moguće objektivnije istine, o Jugoslaviji se naveliko laže kako bi se onda na temelju te laži bez ijednog valjanog argumenta obračunavalo ne samo s političkim protivnicima nego i sa svima koji misle drugačije.
Ta laž glasi da je u temelju komunističke Jugoslavije bilo zatiranje svega hrvatskog, a osobito hrvatske kulture i državnosti. Onima koji je ponavljaju ponajmanje smeta to što navlas istu laž šire i nacionalisti drugih naroda nekada okupljenih u toj istoj državi. U njihovim lažima, naravno, Hrvati su bili povlašteni zbog Hrvata Josipa Broza, a zatirali su se njihovi nacionalni osjećaji i svetinje.
Od kada znam za sebe, a učio sam to već od prvog razreda osnovne škole, znao sam da sam Hrvat koji živi Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, koja je dio Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U đačkim knjižicama i indeksima stajao je ne jugoslavenski, nego hrvatski grb. Da, imao je u sebi komunističku petokraku zvijezdu, ali bio je to grb Hrvatske, federalne jedinice koja je imala svoju himnu, Lijepu našu, kao i svoj parlament koji se i tada zvao Sabor.
Granice te Socijalističke Republike Hrvatske granice su i današnje hrvatske države. Jezik kojim govorim i pišem naučio sam u toj komunističkoj školi u kojoj se on službeno zvao hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski. Na tom sam jeziku čitao školsku lektiru u kojoj su bila djela i velikih hrvatskih pisaca. U toj sam državi išao u glazbenu školu koja je u mom gradu nosila ime hrvatskog skladatelja i jednog od istaknutih hrvatskih nacionalnih kulturnih preporoditelja iz 19. stoljeća Alberta Štrige.
U glavni grad te države, Zagreb, išao sam na školske ekskurzije kojima je jedno od glavnih odredišta bilo Hrvatsko narodno kazalište u kojem smo gledali hrvatsku nacionalnu operu “Nikola Šubić Zrinjski”. Usput rečeno, već u prvoj poslijeratnoj sezoni tog kazališta 1945./46., pod komunističkom, partizanskom i navodno kroatocidnom vlašću, Zajčeva je opera već bila na repertoaru. Ne zaboravimo: u Topuskom, na partizanskom teritoriju, već je 1944. godine održan Kongres hrvatskih (!) kulturnih radnika na kojem je, uz političku komponentu ZAVNOH-a, pripremljena platforma nastavka kulturnog i znanstvenog razvoja i života Hrvatske nakon završetka rata.
Osjeća se čovjek malo glupo, ali u zaglupljujućim vremenima koja nikako da prestanu mora upozoravati i na tako krupne materijalne činjenice poput kapitalnih objekata hrvatske kulture koji su sagrađeni u toj komunističkoj, navodno zatiranju hrvatske kulture posvećenoj državi. Što znači Karamarkovo odricanje od svih vrijednosti prije 1990. godine? Što znači Hasanbegovićevo pozivanje da se 1990. godina učini nultom godinom hrvatske povijesti? Hoćemo li srušiti Lisinski i Sveučilišnu nacionalnu knjižnicu u Zagrebu? Hoćemo li Krležinim knjigama potpaliti njegov Leksikografski zavod?
Hrvatska više nije mlada država. Postoji već dulje nego što je opstala ona prva, međuratna Jugoslavija, a već je dosegla i pola vijeka one druge, komunističke. Jesmo li spremni staviti na vagu hrvatska kulturna postignuća prošle i ove države? Takvo što nije potrebno jer riječ je o kontinuitetu. Jednostavna je istina da 1990. godine, baš kao ni 1945. ni 1918., Hrvatska nije krenula od nule, a Jugoslavija neka nas pouči da se budućnost ne može graditi na lažima.
>> Prijavili djecu policiji jer su se maskirali u pionire
Pofuk, Pofuk... čemu ove toliko puta ponavljane laži, kad postoje živi ljudi koji i te kako znaju i sjećaju se te bivše države i kakav je položaj u njoj imao bilo tko tko nije nju već Hrvatsku stavljao na prvo mjesto? Da, u toj državi nakon "Hej Slaveni" pjevala se i "Lijepa naša", ali se zbog nekih drugih hrvatskih pjesama išlo u zatvor. U školama se učio hrvatsko-srpski (treba li išta dodatno o toj činjenici reći?), ali se u njoj pored književnosti svih drugih naroda Jugoslavije koji su zauzimali velik dio nastave od hrvatskih autora uglavnom učilo samo o onima koji su veličali NOB, partizanštinu, jugoslavenstvo i tome slično, a profesori koji su držali nastavu hrvatsko-srpskog bili su velikom većinom Srbi i Crnogorci. I to daleko od običnih ljudi i lojalnih građana ove zemlje, jer su odmah po izdvajanju Hrvastke gotovo svi oni pobjegli u "majčicu Srbiju", tako da se najednom po prvi put otvorio velik broj radnih mjesta u nastavi hrvatskog jezika za Hrvate. Treba li uopće reći da se Beograd izgrađivao (dobrim dijelom hrvatskim novcem) dok je Zagreb propadao, pocrnjelih fasada, Novog Zagreba pretvorenog u spavaonicu bez ikakvih sadržaja, bez sportskih objekata - tek za Univerzijadu izgradilo se nešto i malo se sredio Trg. A željeznica? Dok se kroz BiH izgradila tada moderna, električna, brza željeznica kojom je prometovao jako velik broj vlakova, u Hrvatskoj je ostala stara austrougarska, spora pruga u koju nije ništa ulagano. Devize zarađene od hrvatskog turizma ište su u saveznu blagajnu iz koje je grabila cijela Jugoslavija, Srbija najviše.Trebam li spomenuti sport i koliko je Hrvatska u njemu pokradena bezbroj puta? Olimpija-Partizan, npr., gdje je utakmica trajala toliko dugo koliko je trebalo da Partizan da gol, samo da Hajduk ne bude prvak. Pa Šibenka-Bosna, u kojoj je Šibenka s Draženom Petrovićem pobijedila, i onda je idućeg dana samo došla "uredba" da je Bosna pobijedila. Na sveučilištu u Hrvatskoj sve redom su bili Srbi i udbaši, pogotovo na društvenim (100% Srbi i udbaši - pedagogija, psihologija, socilogija) i humanističkim znanostima (tu se, hajde, mogao tu i tamo pronaći koji rijetki čovjek koji nije bio dio te mračne bratije) - zato i imamo danas toliki problem s tzv. javnom scenom, sastavljenom od ljudi koji su mahom djeca vladajuće komunističko-srpsko-udbaške kaste, privilegiranima i obrazovanima od predstavnika iste kaste u sustavu obrazovanja. Treba li ponovno podsjećati na '71. i ono što se tada dogodilo u Hrvatskoj, ono brutalno, u najgorem karađorđevićevskom stilu gušenje hrvatskog proljeća, zatvaranje studentskih prvaka, progon i zatvaranje hrvatskih (i to komunističkih!) političara, samo zato što su htjeli više slobode za Hrvatsku? Ljudi su tada masovno ostajali bez posla i bježali iz zemlje pred zatvorom samo zbog koje riječi podrške hrvatskom proljeću. Treba li spomenuti masovni egzodus Hrvata koji su otišli još i ranije u inozemstvo, što zbog gladi, što zbog gušenja od strane onog režima? Riječ je o ogromnim brojkama, ljudi koji su danas naša dijaspora i koju sljedbenici i nasljednici onog režima i dan danas osjećaju kao neprijatelje. I sve to vi, Pofuk, zaboravljate i ponavljate i dalje svoje laži... Ne, u onoj državi Hrvatska nije bila slobodna, bila je okupirana, porobljena, premrežena neprijateljskim strukturama koje su se, na žalost, zato što nije provedena lustracija, uglavnom zadržale na svojim pozicijama. Zato imamo danas toliko problema. I zato nam je lustracija, koliko god da je zakašnjela, prijeko potrebna.