Tko je u ovom trenutku luđi – onaj koji izlazak vojske na granice smatra militarizacijom društva ili onaj koji bi moguće nerede na granici koristio kao povod za vraćanje obveznog vojnog roka?
Mogli bismo i o tome raspravljati. No, dok je pitanje više ili manje obveznog vojnog roka legitimno te u suštini ovisi samo o tome imamo li za to novca ili ne, reći da dovođenje vojske na granicu predstavlja nepotrebnu militarizaciju, da vojnici nemaju što raditi na granici ako nema rata, pokazuje zapanjujuću količinu neznanja, kratkovidnosti i nefleksibilnosti, koja ne bi bila tragična da ne dolazi iz usta osobe koja je do jučer bila hrvatska ministrica vanjskih poslova.
Da se ne radi o problemu s kojim se suočavaju sve zemlje duž rute seobe naroda, čovjek bi možda mogao i zažmiriti. Ovako možemo samo zaplakati nad tim tko je u protekle četiri godine udarao smjer hrvatske vanjske politike. Vojnik nije tu samo da bi držao pušku u ruci. Profesionalna vojska nije samo borbeni stroj već i sredstvo koje treba koristiti za sve moguće ugroze u kojima kapaciteti civilnih službi nisu dostatni ili ako loše funkcioniraju – od prirodnih katastrofa kakve se događaju više puta u jednom desetljeću pa do ovakvih masovnih seoba naroda koje se događaju jednom u nekoliko stoljeća.
Pitanje je samo jesmo li vojnicima omogućili specijalnu obuku nužnu za takve masovne civilne nerede koji uglavnom isključuju upotrebu prekomjerne sile. To svakako nije posao za ročnike! Dokle god migranti u Hrvatsku ulaze jednakom brzinom kao što iz nje izlaze, seoba naroda ostaje uglavnom logističko pitanje. Nakon što su Milanović i Ostojić prosudili da problem treba samo prebaciti Nijemcima i ostalim bogatunima, logistički sve funkcionira savršeno i za većinu migranata Hrvatska je epizoda koju nisu stigli zapamtiti ni po čemu lošem. Dakle, treba bar jedno priznati: “Autoprevoz Ostojić&sinovi” nakon prve puknute gume vozio je besprijekorno. Po balkanskom, ali ipak voznom redu.
No, premda će izbjeglički val uskoro postati prvorazredno sigurnosno pitanje, za jačanje hrvatske vojske, pa i razmatranje vojnog roka, presudne su mnogo ozbiljnije dugoročne nestabilnosti lokalne prirode, ali isprepletene s globalnim interesima. A tu je u samom epicentru mogućeg potresa i dalje Srbija, odnosno Republika Srpska, kao oruđe velikosrpskih interesa, duboko u mekom i ranjivom hrvatskom trbuhu. Nema nikakve dvojbe da je za hrvatsku sigurnost i dalje najveća prijetnja aktualni memorandum SANU, koji udara smjernice dugoročnoj srpskoj politici na ovim prostorima. Sve dok Srbija sjedi na dva stolca, s jedne strane približavajući se EU i NATO-u, a s druge održavajući vojne vježbe s Rusima na nekoliko kilometara od hrvatske granice, te na hrvatske najave nabave suvremenog naoružanja odgovara uzbuđenim prijetnjama da će njima njihov baćuška pokloniti još jače oružje, to ostaje najjači razlog za hrvatsku zebnju. A sirijska nam je kriza znak za uzbunu prije svega jer vidimo da Rusija razvija snage koji više ne ovise o izravnim logističkim mostovima i ne ustručava se iskoristiti ih.
Dokle god se inzistira na održavanju okvira pod nazivom zapadni Balkan, na koji je dosadašnja hrvatska vanjska politika slijepo pristajala, Hrvatska ima razloga za zabrinutost. Dovoljno je čuti Aleksandra Vučića koji u posve političkom govoru na investicijskoj konferenciji u Londonu, koja u svojem nazivu i dalje sadrži pojam “zapadni Balkan”, ističe kako se oni ponose što dolaze s Balkana, kritizirajući Tihomira Oreškovića koji se pak pokušava ograditi od “politike regiona”. Jer, treba biti svjestan, zapadni Balkan u suštini nije ništa drugo do strateški okvir velikosrpskih interesa, a RS im je platforma s koje se danas očekuje, a sutra će se ultimativno zahtijevati zadovoljština za srpske teritorijalne gubitke!
U smislu rješavanja takve ugroze mnogo je uputnije jačati profesionalne vojne snage, i to prije svega nabavom najmodernijeg oružja i opreme, ali ni to ne smije biti tek puki trošak, već mora u isti mah biti posve u funkciji razvoja domaće vojne i druge industrije te održavanja stalnog doticaja s najsuvremenijim tehnologijama. Amerikanci, između ostalog i zato da bi stalno poticali vlastitu vojnu industriju i ekonomiju, vode ratove širom svijeta. Naravno, to Hrvatskoj ne smije niti može biti uzor, no vojska s onim što izdvajamo za nju mora donositi multiplikator koji će služiti razvoju hrvatskog gospodarstva, pa i društva u cjelini, a ne neki izolirani entitet koji aktiviramo tek onda kad se pojavi agresor na našim granicama. To bi svakako bio luksuz koji Hrvatska sebi ne može priuštiti.
>>Obvezni vojni rok nije moguć još najmanje četiri godine
>>Drago Lovrić: Obvezni vojni rok nije prioritet Oružanih snaga
