Premijer je nedvojbeno postigao velik uspjeh u Washingtonu, a nacija je
zatreperila od ushićenja jer ju je najmoćniji čovjek svijeta (to je,
ipak, onaj koji je sjedio desno od Sanadera) pogladio po glavi i
pohvalio, te, dapače, obećao da će se zauzeti za pripuštanje Hrvatske u
NATO.
Nekritičko oduševljenje koje je zavladalo netom poslije objave Vijesti
pokazuje ozbiljne nedostatke u nacionalnome samorazumijevanju, dapače u
zrelosti domaće javnosti. Jer, atmosfera podsjeća na vrijeme neposredno
nakon završetka II. svjetskog rata, kada su na sličan način dočekivane
vijesti iz Moskve (u mnogo mršavijem medijskome kontekstu, dakako).
Pritom je uopće zanemareno to što je rečeni Bush neposredno prije
Susreta potpisao (još) jedan zakonski akt koji ozbiljno dovodi u sumnju
vladavinu prava (ne samo u SAD-u nego i u svjetskim razmjerima), kao i
činjenica da malo tko prihvaća politiku SAD-a u svijetu (kako tamo gdje
nesklapno interveniraju s tragičnim posljedicama Irak, tako i
tamo gdje, svakome moralu nasuprot, ne interveniraju Darfur).
A mnogi, pa i u Hrvatskoj, vehementno joj se protive. U internim
razgovorima političari različitih usmjerenja i stranaka (kao da
pluralizma ni u ovome pogledu zapravo i nema) gotovo
zborski (sotto voce, naravno) ponavljaju da je "ipak riječ o
najmoćnijoj državi na svijetu".
No, ako je riječ samo o (nad)moći SAD-a, o dobroj staroj Realpolitik,
čitava bi aktualna politička frazeologija trebala biti revidirana. Od
diskursa ljudskih prava do i dalje prevladavajućega
patriotskog naboja javne riječi. Ostaje tek ona realnost koju je,
mutatis mutandis, prije četrdesetak godina jedan od očeva-osnivača
nesvrstanih Julius Nyerere pogođeno opisao afričkom poslovicom: "Kada
se slonovi tuku, strada trava, kada slonovi vode ljubav, opet strada
trava". Slonovski je par izumro s nestankom hladnoga rata, ostao je tek
jedan primjerak (zapravo: živahni dinosaurus s početka novoga
milenija), no trava i dalje stradava.
Uz političare svoje domeću i "politički komentatori", uvjeravajući
naglašeno patriotski nastrojeni segment javnosti kako obećani pristup
NATO-u (neovisno o cijeni koja je javno još nepoznata) zapravo znači
jamstvo napuštanja "krajnje nesigurnog postjugoslavenskog konteksta",
dapače "formalni prekid" s tim kontekstom.
Kao da, naime, upravo u BiH nije baš NATO određivao bitna zbivanja
posljednjih godina, kao da Srbija također ne kreće istim putem
integriranja u NATO (s odgovarajućim zakašnjenjem), kao da Makedonija
(s društvom i vojskom rastrojenima etničkim podjelama) ne maršira ruku
pod ruku s Hrvatskom, kao da, konačno, NATO ne (su)određuje nesuvisle
poteze "visoke međunarodne politike" na Kosovu itd.
U javnoj "raspravi" ni traga upitnicima u tekstovima (a uskličnici samo
iskaču iz zbijenih redaka). Ni naznake pitanja o svrsi postojanja
NATO-a, o njegovim uspjesima (i neuspjesima), o njegovome
demokratizacijskom i kritičkom potencijalu kada je o Hrvatskoj riječ i
sl.
Dobro je znano da je ova organizacija nakon sloma komunističkih
poredaka morala tražiti nove konstitutivne neprijatelje, da ih je našla
u amorfnoj odredbi o "međunarodnome terorizmu" (protiv kojega je mnogo
potrebnija policijska nego vojna intervencija), da je još uvijek
nemoguće tretirati "misiju" u Afganistanu kao uspješnu, da
demokratizacijski potencijal same organizacije pati od mnogih
nedostataka (od ponašanja u doba državnih udara u Grčkoj i Turskoj
prije nekoliko desetljeća do današnjega inzistiranja na tome da turska
militarna demokracija bude prihvaćena u Evropskoj uniji), činjenica pak
da je američki ministar Rumsfeld "vrlo impresioniran reformama obrane"
u Hrvatskoj pokazuje da obavještajni aparat NATO-a (ponovno) ne
funkcionira, ili su, opet, zbog geostrategijske mode odlučili
zanemariti neke činjenice.
Konačno, nevoljkost javnosti prema NATO-u (uvjetovana različitim,
nerijetko i kontradiktornim političkim motivima) pokušava se zaobići
pripoviješću o "euroatlantskim" integracijama. Inzistira se na tomu da
je NATO dio uvjeta koje valja apsolvirati za pristup Evropskoj uniji.
Nikome od javnogovornika pritom ne smeta činjenica da Austriji,
Švedskoj i Finskoj neutralnost nije smetala da postanu članicama,
dapače, ni činjenica da je Malta primljena nakon što je otkazala
NATO-ovu školicu zvanu Partnerstvo za mir (koje, zapravo, funkcionira
kao svojevrsna međunarodna trgovinska organizacija oružjem i vojnim
potrepštinama).
Riječju, jednoumlje kao da je ponovno na djelu. Ako je doista tako,
nikakve integracije neće pomoći, posebice ne one koje bi hrvatsku
državu uvele u situaciju nametanja međunarodne discipline. Jer, ako je
doista riječ "tek" o odnosima moći, nakon Pešte i Beča, Carigrada i
Beograda Washington može imati samo jednu prednost to što je
dalji.
Za-pravo
