Slaven Škrobot oduševio je još jednom brojne svoje pratitelje. Nakon što je prošao cijelu Hrvatsku, odlučio se na pustolovinu od Savudrije do Atene i to vozeći bicikl na ruke. Osim što mu je to bio dodatni životni izazov, cilj je bio u sklopu humanitarne akcije prikupiti novac za kupnju četiri specijalna bicikla za osobe s invaliditetom i ovog puta je to uspio.
Status prenosimo u cijelosti.
"Od Savudrije do Atene biciklom na ruke
Nakon 2500 kilometara, preko 30.000 m visinske razlike, tri mjeseca putovanja i puno uspona i padova, s biciklima smo konačno ušli u Atenu!
Svaka moja odluka u životi dovela me ovdje, do ovog trenutka i nikada nisam mislio da ću stići tako daleko i pisati vam ovaj tekst, ali evo me...
Pa kako uopće opisati cijelo ovo putovanje nekome tko se niti na jedan trenutak ne može staviti u moju situaciju? Kako opisati svu bol, patnju, dobre i loše trenutke, uspone i padove, osjećaje i ljude koje sam na ovom životnom putovanju upoznao?
Moja maštanja o bicikliranju do Atene počela su onog trenutka kada me Isidor pozvao da nakon Prevlake produžim do Crne Gore. Nije me trebao dvaput pitati i gledajući kartu shvatio sam da Atena nije na kraju svijeta. Što kada bih biciklirao do Atene? Hrvatska je već veliki zalogaj ali otići do Atene bilo bi nešto puno puno veće...
Već tamo negdje oko Labina ispalio sam u "šali" svoju ideju Mateu. Zašto u šali pod navodnicima? Pa jer se nisam šalio! Od tada me ta misao podsvjesno proganjala cijelim putem kroz Hrvatsku.
Hrvatsku sam odbiciklirao možda i prelako, puno lakše nego što sam očekivao. Za to sam se pripremao i svakodnevno trenirao. Bicikliranje do Atene s druge je strane nosilo neke posve nove izazove i put u nepoznato!
Vrativši se u Dubrovnik jedan sam cilj ostvario dok drugi, da skupim novce za četiri posebno prilagođena bicikla nisam. S Vedranom i Mateom uz sebe i kamperom zahvaljujući Danijelu, dvojbe više nije bilo! Krenuli smo u nepoznato, na najduži, najteži i najspontaniji put u mojem životu!
U Crnu Goru ušao sam s poprilično lošim kočnicama. Na cesti smo svakodnevno riskirali puno, a opasnost je dolazila i od strane divljih vozača i od loših cesta. Ipak, Crna Gora nas je kao i Crnogorci mazila i pazila! Pratilo nas je lijepo vrijeme i ostali smo očarani prirodnim ljepotama ove male zemlje. Složili smo se da Hrvatska ima ljepšu obalu dok u unutrašnjosti vodi Crna Gora!
Za Albaniju su nas svi upozoravali i nje me je bilo najviše strah. Lopovi, divlji psi, loša cesta i najluđi vozači ikada igdje! Albanija je bila apsolutno suprotno od svega toga, osim djela s cestama i vozačima. Za Albance mogu reći da su najsimpatičniji i najdarežljiviji ljudi koje sam upoznao! Ipak, u Albaniji su krenuli ozbiljniji problemi za mene, kako s kočnicama tako i sa zdravljem. U Albaniji me snašla upala uha, dobio sam ranu na leđima, pukla mi je rukavica i sav rizik s lošim kočnicama akumulirao se kada sam skoro poginuo zabivši se u stijenu. Za kraj nas je Albanija počastila velikim planinskim lancem kojeg smo s velikom mukom savladali!
U Grčku sam ušao s popravljenim kočnicama, velikim osmijehom na licu i s ogromnim uzbuđenjem. Mislio sam da tu prestaju svi moji problemi i da će putovanje kroz Grčku biti jedno veliko uživanje. Nažalost, bio sam u krivu!
Već na samome ulasku u Grčku shvatili smo da ćemo imati velikih problema s divljim psima koji su nas konstantno napadali. Zavezanih ruku braniti se nisam mogao i sve je bilo na Mateu. To je za mene bio poprilično veliki stres.
Osim toga, vrijeme nas kroz Grčku nije previše mazilo. Za nekoga tko ima jako lošu cirkulaciju bicikliranje po hladnoći je poprilično iscrpljujuće i po zdravlje riskantno. Dani su postajali kraći, temperature niže, stres veći a tijelo umornije. Više se nisam stizao naspavati i regenerirati.
Dolaskom pred Patras preživio sam pravi mali horor film i jedna od dva najgora dana u životu. Doslovno sam pišao krv i nakon toga nisam mogao gurnuti kateter u mjehur što je zamalo prouzrokovalo moždani udar. Iako sam zamalo završio u bolnici, nekako sam to uspio preživjeti.
Svi su mi pisali da se vratim doma, da ovo i da ono, ali kako Sherpa u "14 peaks kaže": " giving up is not in the blood sir...not in the blood".
Nastavili smo dalje preko Peloponeza. Borio sam se s bolovima u trbuhu, sa strahom od svakog mokrenja i sam sa sobom. Znao sam da sam sa svakim zamahom ruku bliže ostvarenju svog cilja i sna!
Opet sam kisnuo, napadali su nas psi, jedva sam se ujutro ustajao ali u trenutku kada sam ugledao Akropolu o kojoj sam maštao, sve se to na kraju isplatilo! Sva ta tvrdoglavost i upornost dovela me ovdje! Odbiciklirao sam od Savudrije do Atene na ruke! Tko bi rekao? Da stvar bude bolja, u Ateni smo skupili i posljednju kunu za četvrti bicikl!
Sve ono što sam do sada postigao, gdje sam se sve popeo prvi na svijetu i što sam proputovao ne stane u istu rečenicu s ovime. Zašto? Zato jer sam ovo napravio sam! I zato je to prvenstveno za mene ogromna stvar.
Sve ovo ne bih mogao izvesti bez moje savršene ekipe, Vedrane i Matea, bez kampera koji nam je omogućio Danijel i bez moje upornosti, tvrdoglavosti i vjere u samoga sebe! Zahvalan sam na svemu ovome, na svim ljudima koje sam upoznao, a pogotovo na njih dvoje! Bilo je ovo istinsko putovanje života!
Govorili su mi da sam lud, da ne mogu odbiciklirati otok Vis, da je magistrala preopasna, da se spustim na zemlju i da je to za mene nemoguće! Ja sam kao osoba sa stopostotnim invaliditetom i kao netko tko si sam ne može guzicu obrisati odbiciklirao 2500 km od Savudrije do Atene i to na RUKE!
Sjetite se toga kad se budete sljedeći put podcijenili ili kad vam netko kaže da nešto nije moguće!", navodi se u statusu.
