Moja generacija, mi smo samoupravne okamine, socrealistički arheološki ostaci koji su u svojim formativnim godinama čeznuli za potrošačkim društvom, učeći o njemu površno, iz filmova, pravih propagandnih panoa koje su nam promišljeno vješali ispred nosa, istodobno dovoljno blizu da ga gotovo možemo omirisati, a opet kurvinski daleko da ga ne možemo dotaknuti. Neke su stvari tako vječno ostavile duboke tragove zadržavši nas u stalnom raskoraku objektivnog i subjektivnog.
Sanjali smo Coca-Colu u konzervi, štedjeli za "starke", pristajali prije podne na prezirna okretanja očima tršćanskih trgovaca samo da bismo se isto večer na korzu mogli puhati u preplaćenim majicama i tenisicama. Ono što smo imali uzimali smo zdravo za gotovo, ono što smo priželjkivali bili su jednostrani ideali društva koje nikada nije postojalo, ali nama to nitko nije rekao. Bili smo potpuno spremni ostaviti si ono najbolje od socijalizma i uzeti najbolje od kapitalizma.
Na kraju nas je otrijeznila istina; izgubili smo sve. U protoku vremena mi se još uvijek nismo prilagodili činjenici da socijalne sigurnosti više nema, još uvijek sanjamo o penziji zarađenoj na jednom mjestu, još uvijek sanjamo da će penzije uopće biti ako do nje dopremo. Nismo shvatili da živimo u dobu u kojem su poslodavci postali socijalni partner, u kojem pravo na rad znači milostinju moćnih i u kojem omjer onoga što dobivamo od napravljenog posla služi isključivo kao samopokretački zupčanik sustava na unutrašnje sagorijevanje ljudi.
Nad nepravdama se čudimo, pravda nas iznenađuje, pasivno čekamo da nam "napokon krene" i da oni koji nas vode misle na naše dobro kao u svakoj priči sa sretnim krajem. Čak i ono što smo bili prisiljeni naučiti ne znamo primijeniti. Mi smo učenici usmjerenog obrazovanja preusmjereni na sporedni kolosijek. I dok mi tako, pasivno čudeći se i bez stvarne energije i želje da promijenimo stvari generacijski blijedimo, uz nas, daleko od našeg razumijevanja, rastu nove generacije uz nepravde ovog svijeta, gledaju svoje roditelje, moju generaciju, kako se utapaju u razočaranjima i shvaćaju da je kapitalizam puno više od Coca-Cole u konzervi i raznobojnih „starki".
Zbog iskustva koja stječu, zbog siromaštva u kojem žive i u koje ih se gura, tek će oni moći ponijeti stvarni revolucionarni potencijal koji će aktivno mijenjati i razbijati njušku nepravdama. Dovoljno je da postanu svjesni, dovoljno je da na vrijeme shvate tko je pravi neprijatelj. Krik pitanja je ovih dana zavijorio iz Siska, sažet u lako pamtljivoj ariji „Što će biti s nama sutra?" U zemlji bez poštenja i obraza, u državi u kojoj smo prije 25 godina maškarama predali ključeve vlasti, u kojoj smo se tepajući si uvjeravali da ne postoji kolektivna krivnja ni za što, ali iz izbora u izbor smo zato potvrđivali kako kolektivna glupost nije upitna, u toj zemlji možda još nije sve zagubljeno. Zato se Dječji zbor Crescendo iz Siska pitao jednostavno i dječji: Što će biti s nama sutra? Pjesma je iz mjuzikla „Jalta, Jalta", kontekst je metastazirana sisačka bijeda i propadanje, spot na čijem se početku članovi zbora ispred Rafinerije rastaju s roditeljima i ulaze u autobus snimili su Leon Lučev i Radislav Jovanov Gonzo.
Ono što ostane nakon što poslušate pjesmu i odgledate filmić novo je pitanje: Tko im može pošteno i otvoreno reći što ih to sutra čeka? Tko bez srama može stati pred njih i pogledati ih u oči a da pritom ne ponavlja bjesomučno nabiflane fraze bez s ljudskog značaja? Taj tko bi im znao točno i iskreno odgovoriti zaslužio bi voditi državu. Je li to predsjednica Grabar, koja tvrdi da „Hrvatskoj treba odgovornost, razboritost i poniznost", i znači li ta njezina bravura u prijevodu da u hrvatskoj shizofreniji biti razborit i odgovoran građanin znači biti ponizan? Možda se poniznost prema stvarnim gazdama podrazumijeva za našu politiku, pa tako i za predsjednicu, ali klince iz Siska koji, pjevajući, pitaju zašto njihovi roditelji ostaju bez posla, a njihov Sisak bez šanse, tu djecu treba tražiti da budu ponosni, da ne mole, nego zahtijevaju, da ne kleče i ne ponižavaju se, nego da „pljunu i pljusnu" svakoga tko im otima njihovo pravo na budućnost.
Da ne slušaju ni političare, ni popove, ni analitičare, ni druge parazitske okamine, nego da priznaju samo svoj unutrašnji glas poštenja. Kada bih mogao, vladu ove obezjajene kolonije, sastavio bih od malih članova Crescenda, od Lučeva i Gonza i njihova sunca koje zasja na kraju spota, da nam zajedno vrate barem zrno samopoštovanja u svijetu što smo ga ovako nakaznog i krvavog priredili za njih. Danima gledamo političke kaderaše koji ispred gomile mikrofona i kamera dolaze na plitke razgovore o svojim novim radnim mjestima predstavljajući to kao nacionalno žrtvovanje. Oni ne samo da ne znaju što će biti s nama sutra, njih to i ne zanima. Da nije tako, sisački zbor ne bi imao potrebe niti zapjevati jer ova je pjesma u originalnom kontekstu mjuzikla pratila kraj Drugog svjetskog rata. Ista neizvjesnost se vratila. Pitanja se ponavljaju, od istih ljudi tražimo odgovore i nije li to pravi prijedlog za novu hrvatsku himnu. Doista, što će biti s nama sutra?
