Vijugavom cestom kroz nepregledne nasade jabuka, od ceste Dobova – Krško prema rijeci Savi, stižemo do nuklearne elektrane Krško. Nema velikih napisa, čak ni putokaza. Na prvi pogled još s parkirališta kompleks djeluje kao da je pod staklenim zvonom. Sterilno i nehumano.

Sve je opasano visokom bodljikavom žicom “okrunjenom” ogradom i nevjerojatnim mjerama sigurnosti. Za ulazak u nuklearku potrebno je zadužiti iskaznicu. Naravno, u zamjenu za osobnu ili putovnicu. Unatoč tome, čip-kartica nije dovoljna.

Prije ulaska potrebno je snimiti dlan koji onda služi kao svojevrsna osobna iskaznica. Sve je vrlo službeno. Kontrole, detektori metala, provjera torbi i džepova. Nakon prolaska kroz uska “vrata” od čeličnih šipki koja se otvaraju dlanom i karticom, sva sterilnost i uštogljenost nestaje, a dokle pogled seže pružaju se travnjaci, cvijeće i drveće. Poput nekog parka kojemu “smeta” par velikih hala. Ni one nisu nezanimljive.



Odaju da kompleks nije izgrađen odjednom. Svaka je zgrada građena u svome stilu – od jednostavne centralne zgrade s kupolom do staklenog zdanja na samom ulazu. Umjesto zračenja, miris pokošene trave, umjesto radnika u skafanderima, vrtlari i čistačice. Tišinu remete tek kosilice. U daljini čuje se Sava.

To je dvorište za nešto manje od 600 radnika nuklearke koliko ih radi u jutarnjoj smjeni. Svi se znaju i pozdravljaju u prolazu, makar pogledom. Glavna je zgrada, s prepoznatljivom bijelo-plavom kupolom, sablasno pusta. Kilometri cijevi, gdjekoja kontrolna stanica i sterilno čist pogon. Na prvom katu hala s turbinama. Buka je zaglušujuća.

Ondje radi nekoliko ljudi, ali se u prostoriji ne zadržavaju. U nju dolaze povremeno, provjeriti parametre i uvjeriti se da sve radi besprijekorno. Grupi Mađara buka ne smeta. Došli su vidjeti elektranu. Sa zanimanjem razgledaju, jedan drugome objašnjavaju rukama i nogama jer uz turbine nema smisla pokušati govoriti. Nisu turisti, oni su inženjeri. Iako, u nuklearki grupe znatiželjnika nisu ništa neobično.

Glasnogovornica Ida Novak Jerele kaže da godišnje pogon obiđe otprilike tri tisuće ljudi. Uglavnom Slovenci i Hrvati, ali bilo je znatiželjnika iz cijelog svijeta. Srijeda je već godinama rezervirana za Hrvate. Dolaze organizirano, preko zagrebačkog Tehničkog muzeja.



– Sve ih zanima. Ali najviše kako nuklearka radi – objašnjava I. Novak Jerele na glatkom hrvatskom jeziku. Kat više, odnosno pet metara iznad turbina, savršena tišina. Tu je, iza teških metalnih vrata, smješten mozak pogona. U sobi od stotinjak četvornih metara nema prozora. Ugodno rashlađeni prostor s tri je strane omeđen nevjerojatnom količinom signalnih lampica, prekidača i mjernih instrumenata na podlozi od plavo-sivog lima. Iako uščuvan, podsjeća na 1981. godinu kada je nuklearka izgrađena.

Nalik na komandni most neke svemirske letjelice, to je kontrolna soba. Nekoliko inženjera mirno, kao da slažu lego-kockice, prebire po instrumentima postavljenim gotovo do stropa. Po sredini dva stola od svijetlosivoga kamena. Na dodir ugodno glatki, ali hladni. Tek dva monitora laiku otkrivaju da cijelim pogonom, nevjerojatne razorne moći, upravlja računalo. Naravno, pod budnim okom čovjeka. Bilježe se najmanja odstupanja.

Lampice se pale i gase, ali panike nema. Za svaku situaciju postoji rješenje detaljno opisano u desecima registratora. Na samoj sredini crvene lampice u četiri stupca. To su indikatori rada reaktora. U punom su pogonu. Svaka 24 sata iz Krškog izlazi struja u vrijednosti milijun eura. Unutar kontrolne sobe, dvije stube više, staklom je omeđena soba voditelja. To je mjesto odluke. Odande je početkom lipnja u svijet izašla informacija o “ventilu koji je popustio”. Nekoliko sati velik dio Europe bio je u panici, ali u sobi odakle je informacija krenula nije bilo panike. Inženjeri koji rade u kontrolnoj sobi ili dobro glume ili su cijepljeni od panike.



Do posljednjega, svi su koncentrirani samo na posao, ali kada se promatraju u cjelini, djeluju kao uigrana ekipa koja se dobro zabavlja i pritom, nevjerojatnom lakoćom, upravlja glomaznom mašinerijom. Kada dođu u smjenu, znaju da osam sati neće izaći. Tik uz kontrolnu sobu imaju sve što im treba. Oni su jedini radnici u NEK-u koji ne odlaze na ručak ili večeru u zajedničku blagovaonicu, već obroci dolaze k njima.

Nuklearkom poslijepodne i noću upravlja dvadesetak ljudi. Više nije potrebno, kaže tehnički direktor Predrag Širola. Ako je nešto konstanta u Krškom, onda je to riječ sigurnost. Sve je sigurno. I radnici i okoliš. Baš sve. Ipak, “minorni lipanjski incident”, dodatno pojačan pogreškama u komunikaciji, još je svima u glavi. Možda bi već i pao u zaborav da se odmah nakon alarma iz Krškog nisu dogodile slične uzbune u Mađarskoj i Francuskoj.

Hidroelektrane opasnije
– Na jednom od ventila popustila je brtva. I to je sve. Nema straha ni opasnosti od NEK-a. Naša je elektrana jedna od najsigurnijih, a usto i najproduktivnijih nuklearki u svijetu. Nema stopostotne sigurnosti, ali bez straha mogu reći da je Krško blizu tome – kaže Širola uz odobravanje direktora za kvalitetu i ocjenu nuklearne sigurnosti, Zagrepčanina Darka Kavšeka.

– Nemoguće je uspoređivati različite elektrane, ali kada je riječ o incidentima, najopasnije su hidroelektrane. Zatim termoelektrane, a nuklearke su, kad analiziramo incidente, najsigurnije. Da se pohvalimo, u Krškom je lipanjsko obustavljanje rada prvo još od 2005. godine.

A i ovo lipanjsko, prema skali International Nuclear Event Scale, ne spada čak ni među incidente, već u devijacije koje ni najmanje ne ugrožavaju sigurnost – objašnjava Kavšek i smijući se dodaje: – Ali to nikome u Hrvatskoj nije tako izgledalo toga dana. Zvali su me prijatelji, govorili mi da su čuli da je nuklearka u plamenu, da je opkoljena vatrogascima... Smirili su se tek kad su shvatili da sam ja potpuno miran.



Zbog ventila koji je popustio neće biti izvanrednog remonta, kažu u Krškom. Osim što su pod stalnim nadzorom, u nuklearnim se elektranama ništa ne prepušta slučaju. I ne samo u krugu pogona. Sve do Zagreba raspoređeno je 13 automatskih mjernih postaja koje 24 sata na dan kontroliraju razinu zračenja. Dosad nije bilo odstupanja od graničnih vrijednosti. Zbog sve te sile sigurnosti, u neposrednoj blizini sadašnje nuklearke u planu je gradnja nove.

Ta nova, s osmijehom objašnjavaju Širola i Kavšek, neće biti dogradnja postojeće jer se takvo što još nikada nigdje u svijetu nije radilo, pa neće ni u Sloveniji. Taj je posao još u povojima, a kad bi trebala početi gradnja, nitko ne želi komentirati. O tome će odlučiti politika. Međutim, nova nuklearka neće biti nadomjestak za postojeću kojoj rok trajanja istječe 2023. godine.

Planirana elektrana gradila bi se samo zbog manjka električne energije. – I nakon 2023., uvjeren sam, Krško će i dalje raditi. Nema razloga za prekid jer je nuklearka u vrhunskom stanju. Ponajprije zahvaljujući remontima i poboljšanjima koja činimo. Kako sada stvari stoje, trebali bismo dobiti dozvolu za rad na još 20 godina, odnosno do 2043.

Što će biti tada, vidjet ćemo – najavljuje tehnički direktor Širola uz opasku da se 2023. ne očekuje ništa spektakularno te da bi dozvolu za nastavak proizvodnje NEK trebao dobiti puno prije. Da bi se to i dogodilo, svake se godine u nuklearku uloži 20-ak milijuna eura.

Greenpeace u posjetu
Osim izgradnje nove elektrane, u neposrednoj blizini lokacija je za odlagalište radioaktivnog otpada. Do danas ga se u Krškom nakupilo otprilike 2000 prostornih metara. Riječ je o krutom otpadu, zaštitnoj odjeći i priboru koji je trenutačno uskladišten u metalne bačve u krugu elektrane i nema nikakvog utjecaja na okoliš. Općenito, jedini utjecaj NEK-a na okoliš jest toplina.

Čak je i to posljednjih godina svedeno na minimum izgradnjom dodatnih tornjeva za rashlađivanje, pa u Savu ulazi zamjetno hladnija voda nego što je to bilo početkom osamdesetih godina kad je NEK proradio. Iako nevjerojatno zvuči, većina stanovnika Krškog vjeruje u sigurnost nuklearke. To nije išlo preko noći, kažu u elektrani, ali sada još samo rijetki rogobore. Najvjerojatnije zato što nikada nije bilo havarije, a nije zanemarivo ni to što većina stanovnika te općine u obitelji ima nekoga tko radi u NEK-u, pa kad vide da oni ne žive u strahu, svi su mirni.



Glasnogovornica Novak Jerele smatra da je relativno pozitivna atmosfera rezultat i velike otvorenosti. U Krškom se, kaže, ništa ne skriva, svatko može doći i vidjeti kako pogon izgleda. Ni udruge zelenih nemaju više velikih prigovora na nuklearke. To je vrlo ugodno iznenadilo i predsjednika uprave NEK-a Stanu Rožmana kad su, nakon lipanjskog incidenta, u Krško stigli aktivisti Greenpeacea.

– Vrlo su kvalitetno i argumentirano raspravljali, a na kraju su se složili s našim zaključcima. Svi su bili vrlo stručni i vidjelo se da puno znaju o funkcioniranju nuklearne elektrane – ponosno ističe Ida Novak Jerele. Najvjerojatnije je idilična slika s početka priče posljedica stvarnog stanja u Krškom. Ako i nije, ljudima preostaju samo dvije mogućnosti.

Ona lakša, da povjeruju da je nuklearka sigurna, i ona znatno teža, da se odreknu hladnjaka, televizije, mobitela... kako bi nestalo potrebe za gradnjom nuklearki.  

Premium sadržaj

Video sadržaj

56

KÖVESI PRIJAVILA HRVATSKU

EPPO odustao od pravne bitke, je li uopće trebao u boj s DORH-om?

105

ESKALACIJA RATA

Putin: Ukrajinu smo pogodili novom raketom Orešnik. Ovo je sada globalni sukob

Video sadržaj

PUSTILA DUGU KOSU

Prvu voditeljicu 'Ljubav je na selu' danas bi rijetko tko prepoznao! Imala je nesvakidašnji hobi koji inače obožavaju muškarci

Sve popularnije

Zaboravite na lozinke i PIN-ove! Generacija Z prigrlila top rješenje za najsigurniji online šoping

Poražavajuće statistike

Iritabilnost, nemir i promjene raspoloženja sve su prisutnija kod djece, a razlog je zabrinjavajući

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’