U središtu Zagreba na jednom zidu piše: ĐABA SI KREĆIO. Mene je taj natpis silno zaokupio. Ne, naravno, svojim humorom, jer riječ je o vrlo prizemnoj dosjetci, nego svojom simbolikom. Upravo je nevjerojatno kako se iz te tri riječi mnogo toga vidi.
Ponajprije, taj je grafit nepismen. Jer, ne kaže se đaba nego džaba, i ne kaže se krećio nego krečio. Autor se, dakle, pravi duhovit i glumi frajera, a zapravo je bijedna neznalica.
Nadalje, grafit je očito odnekud prepisan. Jer, u Zagrebu nitko ništa ne radi džaba nego svi rade badava, i nitko ništa ne kreči, nego svi malaju ili farbaju. Pisac, dakle, nije bio kadar smisliti ništa svoje, nego je morao nekoga oponašati.
A i našao je što će oponašati, svaka čast! Jer, taj je natpis zao: tu autor grafitom ne iskazuje neki svoj pravedni bunt, niti iznosi kakvo zapažanje, nego samo pakosti onome kome zid pripada. Grafit nema druge svrhe nego da upropasti nešto što je drugi čovjek stvorio. Tu se neradnik izruguje radniku, onaj tko je do grla u ružnoći ismijava nekoga tko čini nešto lijepo. A što je najgore, i ta je zloba savršeno besmislena, pa ni natpis nema nikakve veze sa zbiljom. Jer, grafit se nalazi na kamenom zidu, a takva se površina ne kreči niti se ikako premazuje bojom. Time se grafit razotkriva u svoj svojoj imitatorskoj bijedi, jer je očito prepisan s nekog zida koji je doista bio obijeljen.
Nadam se da je sad već očito zašto mi se taj natpis učinio simboličan: zato što u sebi sažima većinu osobina što ih imaju grafiti po našim zidovima. U devedeset i devet posto slučajeva oni su nepismeni, neoriginalni, zlobni i besmisleni. A takav zaključak i nije neočekivan.
Neočekivano je ono što se meni potom dogodilo. Jer, putovao sam ovih dana u Split i ondje sam na svoje čuđenje našao onaj isti grafit. Našao sam ga u sličnoj izvedbi i u istoj nakaradnoj grafiji: ĐABA SI KREĆIO. I ovaj put bio je u središtu grada, pa je čak bio i na kamenom zidu, kao i u Zagrebu. E, tu sam se ozbiljno zabrinuo.
Jer, da se ta stvar pojavi u dva grada u tako sličnom obliku, to ne može biti slučajno. Postoji netko kome je taj tekst važan zbog svoje simbolike: nije tu bitan sadržaj, bitan je smisao, bitno je to što je grafit nepismen, neoriginalan, zločest i besmislen. Ukratko, taj natpis je zapravo program. Zato ga ispisuju onako kako su se nekada davno pisale političke parole: kao nešto što svakako treba provesti u život. A kako se ta budalaština može provesti u život?
Jasno je: tako da postane primjer, da bude uzor svima koji nešto pišu, po zidovima ili drugdje. Cilj je, ukratko, da svaka naša javna riječ postane nepismena, neoriginalna, zločesta i besmislena.
I, kad se čovjek malo osvrne po našim medijima, učini mu se da je taj slogan već dao sasvim vidljive učinke.
