O rasi se šuti, a treba razgovarati
Roditelji koji vjeruju da mogu odgojiti svoje dijete u svijetu bez boja čine strašnu pogrešku, iskustvo je posvojene djece druge rase. Dio ljubavi prema djetetu je vidjeti i voljeti boju njegove kože – i prihvatiti stvarnost da će zbog toga vjerojatno biti omalovažavan nekada u svom životu.
Komentara 3
"...ali što s djecom...??????"..... onima koji ih posvajaju djeca nisu bitna.... bitno im je ispuniti vlastitu želju.... ONI imaju pravo
Boja kože ne bi trebala biti važna. Svatko komu jest je rasist. Prava pojedinaca su garantirana ustavom i zakonima i ne uzimaju, niti bi trebali uzimati u obzir boju kože. Svatko tko tvrdi suprotno zagovara apartheid. Zašto je ljudima prije 20, 30 ili 40 godina to bilo jasno a danas očito nije, je misterij.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
"Namjere posvojitelja su jasne i nedvosmislene"? U velikom broju slučajeva nisu, zato i postoje rigorozne procedure. Onaj koji ih zaobilazi, kao i onaj koji takve opravdava, itekako ignorira najbolji interes djeteta u koji se svi kunu. Zanimljiva tema koja se na kraju svodi na želju dobronamjernih da se svima prizna jednako dostojanstvo jer je razlike nemoguće, a i suludo, ignorirati. Problem je što se utemeljenost takvog pristupa pronalazi u kršćanskoj antropologiji koja svakog čovjeka smatra Božjim djetetom, a suvremeni mainstream se ne može nadiviti Nietzscheovom uskliku da je toj djeci otac mrtav. To pak uvjerenje ohrabruje raznu ubermenschovsku zvjerad da se iživljavaju nad tom djecom i tu crni nisu posebno ugroženi kao ni bijeli zaštićeni..