U trenutku kad izlazi ova kolumna, dobar vic o našem premijeru Zoranu Milanoviću, koji smo prepisali, kružio je internetom danima. Ipak, donosimo ga u cijelosti jer izvrsno opisuje i Zorana Milanovića i dojam javnosti o tome tko je Zoran Milanović:
ZM: “Dobar dan. Molim vas, možete li mi unovčiti ovaj ček?”
Šalterska službenica: “Naravno, gospodine. Možete li mi dati osobnu?”
ZM: “Paaa, zapravo, i ne nosim svoju osobnu sa sobom. Nekako mislim da mi i ne treba. Valjda znate tko sam, je li...”
ŠS: “Da, znam tko ste”, nasmije se, “ali to su pravila naše banke. Žao mi je što inzistiram, ali to sam obvezna napraviti.”
ZM: “Ali možete pitati bilo koga ovdje, sigurno svi znaju tko sam.”
ŠS: “Gledajte, ja vam vjerujem, ali ipak trebam neki dokaz.”
ZM: “Preklinjem vas, isplatite mi ovaj novac, nemam sad osobnu sa sobom, to sam ja, premijer.”
ŠS: “Mogu vam samo ispričati jedan sličan primjer. Prekjučer je tu ušao Mario Mandžukić, također bez osobne iskaznice. Nakon rasprave, jedan čovjek koji je bio u redu na drugom šalteru viknuo je: Mandžo, ide lopta. Mandžukić se okrenuo, skočio i škaricama pogodio loptu i zabio je u rašlje ulaznih vrata. Nakon toga, svima je bilo jasno da je to Mario Mandžukić, pa smo mu isplatili novac. Eto, možda nam i vi možete nečim dokazati da ste to baš upravo vi.”
ZM: “Uh, sad ste me baš zatekli. Totalno sam bez ideje. Nemam pojma što bih napravio, ništa mi ne pada na pamet...”
ŠS: “Jel’ vam odgovaraju novčanice od 500 i 200 kuna ili da sve isplatim po 100?...”
Ukratko, danas većina građana u Hrvatskoj smatra da gospodin Milanović nema ideju kako pokrenuti umrtvljeno gospodarstvo. Istodobno, gospodin Milanović, sudeći prema nizu njegovih novijih javnih istupa, misli da je samo podizanje tona znak njegova velikog znanja i autoriteta premda se u obrazloženju svojih stavova neprestano služi iritantnim simplifikacijama bila riječ o njegovim političkim protivnicima ili o gospodarskoj budućnosti zemlje. Na taj način arogantni gospodin Milanović s lakoćom uvjerava sve više i više građana da zapravo nema dobru ideju ni kako dobiti političku utakmicu ni kako krenuti putem gospodarskog preporoda. Gospodin Milanović kao da hoda uokolo s transparentom na kojem piše: “Nemam dovoljno znanja niti upravljačkih vještina, ali to sam Ja, Premijer”.
Poseban je problem u tome što jogunjenje kao karakterna crta nije dobra osnova za učenje u hodu.
Dobro je što gospodin Milanović kao i veći dio članova njegova kabineta izgleda kao da im je barem jako stalo i da se baš jako trude. No, ta činjenica im ne govori u korist. Oni se zapravo ponašaju kao sljedbenici cargo kulta. Pojasnimo:
Ugledni hrvatski investitor Nenad Bakić ovih je dana podsjetio na termin cargo kulta u nešto drugačijem kontekstu, ali taj fenomen jako dobro opisuje situaciju u hrvatskoj Vladi, a posebno u glavi gospodina Milanovića. Naime, cargo kult opisuje ponašanje domorodačkih plemena koja su na osamljenim otocima južnih toplih mora promatrala vojne zrakoplovne baze za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zrakoplovi su slijetali i donosili tone i tone čudesne opreme i hrane te su i domoroci od sveg toga obilja dobili pokoju mrvicu. Kad je rat završio, vojska je pokupila stvari i otišla. Domoroci su duboko vjerovali da će njihova otočna cargo ekonomija iznova procvjetati ako što bolje budu oponašali ponašanje vojnika pa su uredili pistu za slijetanje i pokraj nje postavili kućice i stražare. Na uši su stavili kokosove ljuske i uzeli štapove. Odlično su glumili radiooperatere. Međutim, zrakoplovi i dalje nisu slijetali.
I tako naša Vlada upravo poput štovatelja cargo kulta misli da zna i razumije što treba učiniti kako bi oponašala uspješne svjetske ekonomije, ali ona samo vjeruje da zna i umije. Naša Vlada poput domorodaca zastavicama navodi zrakoplove na slijetanje koji više nikad neće doći. S obzirom na to da im je prošla već trećina mandata, možda polako počinju shvaćati kako nešto nije uredu.
