Dan je bio toliko vruć da je krajolik izgledao kao akvarel na kojem se boja nekontrolirano razlila i pomiješala. Dodajte na to još tridesetak posto više vlage, koliko moj Karlovac dijeli od ostalih krajeva, i bit će vam jasno kakva je ljeto muka. Čak ni Korana nije odoljela navali vrućine pa se prestajalo razaznavati gdje je ulaz u rijeku, a gdje izlaz na suho. U jednom takvom danu koji ni u smiraj nije gasio centralno grijanje zatekao sam se na koranskom slapu, kupalištu u središtu grada, naivno vjerujući da voda može otplaviti Celzijeve stupnjeve koji su mi se popeli na glavu. Kupalište je bilo puno; i uzvodno od slapa i nizvodno. Gužva u vodi, gužva glasova u zraku, gužva ručnika na riječnim obalama. Nisam sreo puno poznatih. Već dugo “gostujem kod kuće”. Pretrčale su me nove generacije, a one moje tiho su s prve striterske linije otišle u pozadinsku pričuvu. Ni na slapu ih nije bilo, a ja sam se od gužve i buke pokušao izdvojiti uranjajući u očaravajuće postojan šum zapjenjene vode.
Labud kao kontrapunkt
I dok sam u sutonskom karlovačkom razmazanom i dragom mi akvarelu pokušavao pronaći spas od kolovoza, odjednom se u svoj toj gužvi i buci, u svim tim nezgrapno golim ljudskim tijelima i vrućinom izmučenim licima, pojavio prekrasan bijeli labud. Kako je samo odudarao od cijelog prizora. Nizvodno od slapa, točno na sredini rijeke, niotkuda, veličanstven u svojoj bjelini i superioran nam u svojoj ljepoti.
Ne znam otkuda je došao jer, kunem se, samo tren prije nije ga bilo u vidokrugu i kao da je zaronio možda godinu dana prije i čekao baš ovaj trenutak da se pojavi usred kolektivnog jauka nad vrućinom. Činilo mi se da stoji u mjestu, da ga riječna struja ne pomiče niti za milimetar pa sam ispod ruku morao provjeriti nije li i Korana stala. Voda je, naravno, išla svojim putem, ali to se labuda nije ticalo. On je izdužio vrat, podigao glavu i bez uznemirenosti, ali sa stanovitim oprezom, gledao plivače koji su vrvjeli oko njega. Mudro je izabrao mjesto i održavao distanciju prema ljudima. I premda je djelovao fatamorganski, on je bio jedina uporišna točka cijelog prizora.
Ništa uokolo, a što se ticalo ljudi, pa i mene samog, nije bilo stvarno osim te savršeno bijele ptice koja nas je promatrala svisoka, svjesna da je u svijetu koji smo prisvojili i skrojili po vlastitoj mjeri svako ovakvo biće ogledalo naše neupitne manjkavosti. S jedne strane sklad u koji je savršeno ukomponirano i zadnje pero na repu, s druge strane zapuštenost, nebriga, otupljenost i godine koje su kupaći kostimi trebali zadržati u prihvatljivo stegnutim gabaritima. Labud je, bilo je očito, mislio svoje o ljudima koji očito nisu mislili ništa. Za razliku od njega koji je bez vidljiva naprezanja svladavao maticu, mi smo se bez vidljivog sustezanja toj istoj matici prepustili. Labud je gledao uspravno oko sebe, mi smo već dugo tupili u pod, tješeći se da smo zadnji stadij evolucije i da imamo tehnologiju.
Najopasniji bez razloga
Promatrao sam ga s prilične udaljenosti i iz dobre, povišene perspektive koranskog gornjeg toka, ali cijeli taj prizor prepun kontradiktornosti i neočekivana obrata trajao je puno dulje od jednog neobaveznog kupanja u Karlovcu. Ne znam hoće li se ikad više ponoviti kada ponovno dođem na Koranu, niti sam mogao toliko čekati da vidim kada će labud odustati od svog dostojanstvenog ekshibicionizma, samo znam da mi ga, čak iako ga niti ne zateknem tamo, neće biti teško prizvati u sjećanje. Biti usred svega, ostati uspravan, odmjeren, distanciran, lijep i neokrznut. Toliko bi se od života moglo tražiti i trebalo očekivati, samo nije problem u tome da to ne dopušta život. Upravo suprotno, život je predviđen za to, ali ljudi nisu dovoljno dobri da bi vam dopustili da ga proživite kao labud na sredini rijeke. Ljudi to iz velike obijesti neće dopustiti ni pravom labudu. Poželio sam viknuti da otpliva ili da odleti na neko mirnije mjesto, ali onda sve ne bi imalo smisla.
Netrpeljivost koju okolina nosi prema drukčijem, prema neosvojenom i nedodirljivom, onome što ili koga ne može svesti na svoju mjeru duboko je utkana u samu srž čovjekova postojanja. Naša je narav morala biti suzbijana strahom, autoritetom Boga kojeg se čovjek morao bojati, a ne uživati u njemu, autoritetom zabrana s velikim uskličnikom na kraju (jer deset zapovijedi su u principu deset zabrana) i autoritetima kazni ako se zabrane prekrše. Mi kao društvo nismo dobri zato što to želimo biti, nego zato što nas se tjera da prikrijemo ukorijenjenu zloću. Najopasniji smo kada nema nikakvog razloga da to budemo. Labud i sitni trag pokazanog opreza nosi zato što ima i takva iskustva s nama, iskustva nerazumljive i obijesne agresije prema ljepoti. Jer baš se tako odnosimo i prema životu; obijesno ga uništavamo samo zbog toga što je neizrecivo lijep.
>> U vremenu senzacije ostaje nam ‘sve sama kurva, muška i ženska’
