Vijest da je i ove godine Dubrovačka biskupija objavila svoje financijsko poslovanje ponovno je zainteresirala javnost, premda se to redovito čini od 2014., odnosno otkako je za dubrovačkog biskupa došao mons. Mate Uzinić. Ove je godine financijsko izvješće nešto opsežnije, jer obuhvaća razdoblje za posljednje tri godine i sadrži 76 stranica, uključujući i revizorsko izvješće. I premda je objavljeno i dostupno na službenim internetskim stranicama Dubrovačke biskupije, zacijelo ga 99,99 posto javnosti neće detaljno pročitati. Jer, ruku na srce, radi se o dosadnim i suhoparnim brojkama, kojima se mogu radovati tek računovođe i financijski eksperti. Međutim, upravo činjenica da je javnosti objavljeno, njegova je najveća vrijednost.
Znao je to i mons. Mate Uzinić kada je preuzeo Dubrovačku biskupiju, koja je u tome trenutku bila u velikim financijskim dubiozama zbog loših poslovnih poteza i procjena, pa joj je prema nekim procjenama prijetio i bankrot. Osim što je prvi potez koji je biskup Uzinić morao povući bilo pronalaženje novih ekonomskih i financijskih stručnjaka koji će mu pomoći popraviti stanje u blagajni, važno mu je bilo s financijskom slikom izaći u javnost.
Bez obzira na to što je javno morao objaviti gubitke i loše financijske rezultate, odnosno nešto s čime se nitko ne bi ponosio i javno hvalio. Tako je, s jedne strane, zaštitio samoga sebe od eventualnih optužbi za minus u biskupiji, a s druge postao lider uvodeći posve novu praksu, koja dotad nije postojala u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, a to je da se javnosti prezentiraju biskupijske bilance prihoda, rashoda i dobiti.
Premda se očekivalo da će njegov primjer polako početi slijediti i ostale biskupije, to se do današnjeg dana nije dogodilo. Crkva i financije i dalje su tabu tema i o njoj se izbjegava govoriti kad god se može. Osim kada izbiju neke afere, a i one se prethodno nastoje zataškati i amortizirati.
Zašto je tome tako teško je reći. Vjerojatno je to neki atavizam i naslijeđe iz komunističkog vremena, kada je partija upravo udarom na crkvenu imovinu i financije nastojala Crkvi onemogućiti rad i zaustaviti je u redovnom djelovanju. Nije se u tome uspjelo. Štoviše, dovijajući se na razne načine, a napose živeći skromno, crkvene strukture kao da su u tom komunističkom vremenu bile čvršće nego sada.
Od redovita dotoka novca iz proračuna, raznih županijskih, općinskih i fondova ministarstava kao da su postale mekušaste i omlitavile. Kao da se srame priznati da i Crkva mora živjeti od novca i biti u plusu ili minusu, kao što to pokazuje primjer Dubrovačke biskupije koja se još uvijek bori s gubicima. Pa što onda, reći će svatko. Štoviše, upravo taj primjer hrvanja s gubicima mnoge će pojedince potaknuti da osobno pomognu biskupiju u njezinim naporima. Ili barem da simpatiziraju ono što i kako čine u borbi za opstanak.
Kada je u Katoličku crkvu u Hrvatskoj tijekom komunizma stizala pomoć, primjerice, iz Njemačke i preko njemačkih i austrijskih Caritasa i njihovih udruga, mnogi su se čudili kako su u njihovim godišnjim izvješćima pronalazili upravo one cifre koje su pristizale u Hrvatsku. Nitko ništa nije tajio s njihove strane. To je na Zapadu odavno bilo nešto posve normalno.
Hrvatska biskupska konferencija kao korisnik novca iz državnog proračuna dužna je svake godine dostaviti izvješće Ministarstvu financija o njegovu trošenju. Isprva se to nije činilo, ali je ipak pokrenuto na inicijativu Ministarstva financija, koje je pak bilo pritisnuto nekim vanjskim dosadnjakovićima. I to bi trebali biti javni podaci. No svega su dosad jednom dospjeli u javnost i nisu otkrili ništa spektakularno, nego da se novac proporcionalno raspodjeljuje po veličini nadbiskupija i biskupija, gdje one najveće dobivaju najviše, a najmanje manje. Sasvim logično. I da se u (nad)biskupijama troši na nagrade (plaće) i osiguranje svećenika, održavanje objekata i ustanova te karitativni rad. Opet nikakav spektakl, zar ne.
Kao što nikakav spektakl ne bi bio da se to svake godine objavi na internetskim stranicama HBK u obliku mnogo jednostavnijeg financijskog izvješća nego što je bilanca Dubrovačke biskupije. Bio bi to sasvim dovoljan iskorak upravo u smjeru onoga čega se u Crkvi najviše boje, a to je zavirivanje u crkveni novčanik. Otvoriti lisnicu na internetu Crkvi bi bila prednost, a ne nedostatak. Primjer Dubrovačke biskupije to jako dobro pokazuje. Šteta da ga dosad nitko nije odlučio slijediti.
Tema bi trebala biti: Zbog čega crkva smije imati financijske tajne pred državom? To nije dozvoljeno niti jednom pojedincu, tvrtci, udruzi ... To pravo crkve umanjuje suverenost naše države.