Bitka za Vukovar 1991. godine donijela je niz priča među kojima su neke poznate širokoj javnosti, a o nekima se i danas malo toga ili nimalo ne zna. Jedna od poznatijih vukovarskih ratnih priča svakako je ona o pukovniku Marku Babiću koji je imao svega 42 godine kada je preminuo. Međutim, i danas, četrnaest godina poslije njegove smrti, legenda o Marku Babiću živi. Pokazala je to i današnja obljetnica njegove smrti kada se na Memorijalnom groblju okupio veliki broj njegovih prijatelja, suboraca i članova obitelji.
Radio u drvari, tvornici...
Prisjećajući se svoga brata, Kata Lozančić kaže da je Marko oduvijek bio drugačiji i na neki način poseban.
– Marko se nikome nije pokoravao pa niti roditeljima, meni, starijem bratu ili prijateljima. Uvijek je bio pomalo svojeglav i ako bi mislio da je nešto u redu, od toga nikad nije odustajao. Jednostavno, bio je takav i mi smo ga kao takvoga prihvatili – kaže Kata Lozančić.
Prisjećajući se brata, kaže kako je on, kao i većina drugih, prije rata radio svakakve poslove kako bi nešto zaradio. Radio je u drvari, u tvornici, a bio je i u inozemstvu, odakle se vratio u travnju 1991. i odmah priključio braniteljima na Trpinjskoj cesti. Tako je i dočekao rat u kojem se maksimalno dao u obrani Vukovara. O njegovu značaju tijekom obrane govori i to da je Babić bio zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. Vukovarske brigade Blage Zadre te da je poslije Zadrine smrti preuzeo zapovijedanje gradskom četvrti Borovo naselje. O Babićevu značaju govori i to da je uništio najviše, čak četrnaest neprijateljskih tenkova na Trpinjskoj cesti.
U razgovoru za Večernji list, koji je bio jedan od njegovih posljednjih medijskih istupa, govorio je kako je, kada je prvi put vidio broj tenkova koji je krenuo na Trpinjsku cestu, doživio šok. Prisjećajući se ratnih dana, govorio je da su branitelji na Trpinjskoj cesti puštali tenkove da im se približe dok su se oni provlačili kroz vrtove i dvorišta kuća kako bi im se približili i zauzeli najbolju moguću poziciju. Kada bi im se približili dovoljno, gađali bi ih kroz ograde.
– Naša sreća bila je što je JNA krenula arogantno i bahato. Pješaštvo su ostavljali 200-tinjak metara iza pa su im tenkovi bili kao “pečeni pilići” – govorio je Babić.
Upravo je njegova ideja bila da se neprijateljski tenkovi puste 50-100 metara u dubinu položaja branitelja, kada bi ih napali sa svih strana. Bila je to, kako je Babić govorio, prava mišolovka za tenkove JNA.
Vukovar je zajedno s još nekim braniteljima napustio u proboju nekoliko dana prije sloma obrane 18. studenoga. Kraj rata dočekao je kao pukovnik HV-a, a nakon Vukovara sudjelovao je i na drugim bojištima. U HV-u je bio sve do 1997. godine, a onda je odlučio krenuti drugim putem. Ostalo je zapisano i kako je Babić bio jedan od rijetkih koji je odbio braniteljsku mirovinu. Govorio je da Hrvatsku nije branio radi mirovine te da će on već nekako snaći u životu.
Nekoliko godina kasnije bio je inicijator snimanja serijala “Heroji Vukovara” koji je govorio o braniteljima Vukovara i tome kako su se suprotstavili JNA. U Vukovaru i jedna srednja škola nosi ime po Marku Babiću, a njemu u čast nazvan je i Centar za razvoj vođa u Udbini.
– Marko Babić bio je veliki čovjek i veliki domoljub. Kamo sreće da i danas imamo više takvih ljudi. Nažalost, takvih je puno izginulo tijekom rata. Da nije bilo Marka i njemu sličnih, danas bi situacija u Hrvatskoj bila drugačija. Marko je bio običan čovjek koji je radio kako bi preživio i koji je preko noći postao pravi heroj – rekao je predsjednik Savjeta za branitelje gradonačelnika Vukovara Tomislav Josić.
Ubijeni na Bobotskom kanalu
Iako je bio heroj i po mnogočemu poseban, Babić nikada nije ponio čin generala, a kako je rekao Josić, to se trebalo dogoditi. Kaže da njega činovi nisu zanimali. Umjesto toga posvetio se tome da zajedno s Eduardom i Dominikom Galićem producira dokumentarac “Heroji Vukovara” kako bi prenio istinu o Domovinskom ratu i obrani grada.
Preminuo je 5. srpnja 1997. godine od posljedica moždanog udara ne dočekavši da se pronađu posmrtni ostaci njegovih roditelja Ive i Stipana. Oni su odvedeni s Trpinjske ceste poslije velikog tenkovskog napada 14. rujna 1991.
– Marko je otišao iznenada i, nažalost, prerano. Nedostaje cijeloj našoj obitelji. Svi ga nosimo u srcu i pamtimo po dobroti i skromnosti. Brat je bio ratnik koji se maksimalno dao u obranu Hrvatske. Umro je a da nisu pronađene kosti naših roditelja. Od tada je prošlo gotovo 30 godina i još se ništa ne zna. Zna se samo da su odvedeni s Trpinjske ceste u Trpinju i da su ubijeni na Bobotskom kanalu. Koliko sam čula, posmrtni ostaci nekoliko su puta prebacivani, ali nikad nisu pronađeni. Vjerujem da netko nešto zna, ali zasad nema nikakvih informacija – zaključila je Lozančić.
VIDEO Renato Petek u emisiji Večernjeg TV
Slava mu vjecna!