Ledena voda zapljuskuje ti lice, ruke i noge i ne osjećaš od hladnoće, brzaci ti tijelo nekontrolirano bacaju malo lijevo pa malo desno i veoma brzo shvatiš da je bilo kakva mogućnost "manevriranja" gotovo nemoguća. Dok hvataš zrak i pokušavaš razaznati gdje je obala, treba paziti i na oštre stijene jer je jedan krivi pokret dovoljan da se ozlijediš…
Kakav je osjećaj upasti u brzu i hladnu Cetinu, osjetili smo na vlastitoj koži sudjelujući u HGSS-ovoj Državnoj vježbi spašavanja na vodama. Oprema koja nam je pritom bila na raspolaganju, poput suhog odijela, prsluka za spašavanje i kacige, kao i činjenica da je područje osigurala ekipa koja nas je veoma brzo izvukla iz rijeke, učinili su vježbu više poučnom nego zastrašujućom, no nije teško shvatiti koliko lako, bez svega toga, nekoga u takvoj situaciji može uhvatiti panika te zašto se na rijeci veoma lako može stradati ako je se ne shvati dovoljno ozbiljno.
Zahtjevne situacije
Upravo da bi se prevenirale takve situacije i spriječile tragedije, postoji Komisija za spašavanje s voda i poplava HGSS-a koja je proteklog vikenda uzvodno od Omiša održala veliku vježbu. Sudjelovalo je u njoj 15 članova HGSS-a iz cijele Hrvatske – Splita, Šibenika, Zagreba, Karlovca, Koprivnice, i Ogulina.
– Državna vježba održava se svake godine te u sklopu nje prolazimo neke od scenarija koji su veoma izgledni te nastojimo isprobati što teže tehnike i pripremiti se za maksimalno komplicirane situacije koje ćemo danas-sutra možda trebati koristiti i u realnim situacijama. Također, često ponavljamo neke zahtjevne situacije iz prethodnih akcija pa ih analiziramo kako bismo što bolje reagirali ako se ponove – kaže jedan od HGSS-ovih instruktora Ivan Šafradin te dodaje da je, za početak, pri odabiru tehnike potrebno odabrati onu koja je najučinkovitija za spašavanje unesrećenog, ali i najmanje riskantna za nas. Tu, kaže, veliku ulogu igra iskustvo. A HGSS je samo tijekom prošle godine odradio 27 akcija na vodi koje se ubrajaju među najizazovnije s kojima se spašavatelji susreću u svojem radu, prije svega zbog nepredvidivosti rijeka.
– U takvim je situacijama važno imati dobru obuku i dobru opremu. No i uz to dvoje, potrebno je stalno vježbati jer se na taj način napreduje, stječe se uigranost i međusobno povjerenje. Kada spašavanje dovoljno puta ponovimo u kontroliranim uvjetima, onda nam ono postane rutina i možemo ga ponoviti i u teškim vremenskim uvjetima, po mraku, magli, na zahtjevnom terenu… – objašnjava nam pak pročelnik Komisije za spašavanje s voda i poplava Rene Tonkli te ističe kako se nakon vježbe uvijek provodi i detaljna analiza.
Osim našeg izvlačenja iz opasne rijeke, članovi HGSS-a uvježbavali su i akciju spašavanja ozlijeđenih pri čemu su koristili tehniku "tirolku", a zanimalo nas je i koliko su zapravo u praksi česte takve akcije.
– Baš direktna spašavanja osoba iz voda su rijetka jer bismo se za takvu akciju morali već biti na terenu kada se nesreća dogodi. No zato su takve situacije uobičajene kada osiguravamo sportske događaje poput europskog ili svjetskog kupa u raftingu ili kajaku na divljim vodama. Znaju to biti veoma dramatične situacije jer, iako su natjecatelji iskusni, zna ih uhvatiti panika – opisuje Rene Tonkli te kaže da su, od direktnog izvlačenja iz vode češće potrage za unesrećenima u jezerima, rijekama i potocima kao i spašavanja onih koji su zapeli, ostali zarobljeni ili ozlijeđeni. To je pak jako zahtjevno jer treba u obzir uzeti faktore kao što su pothlađivanje, ozljede…
– Sada dolazi sezona kada ljudi kampiraju u vikendicama uz rijeke i jezera, što zna biti jako opasno, posebice u kombinaciji s alkoholom. Ljeti je temperatura zraka visoka, a voda je hladna. Ima situacija kada ljudi sami ulaze u rijeke iz zabave pa precijene svoje mogućnosti, odnosno podcijene rijeku – ističe Tonkli te govori da su neki turisti itekako svjesni opasnosti, dok je drugima rijeka samo zabava.
– Stoga su nam jako važne edukacija i prevencija pa redovito održavamo predavanja u vrtićima i školama te na fakultetima i u raznim udrugama. Razgovaramo s djecom, pokazujemo im opremu, puštamo filmiće, upoznaju naše potražne pse… – priča nam, a podsjeća i kako su HGSS-ovci izmjenama zakona iz 2017. godine ovlašteni da upozoravaju ljude na opasne radnje.
– Ako primijetimo, primjerice, da netko na raftingu ne nosi kacigu, mi bismo trebali reagirati. Neki ljudi dobro reagiraju na naša upozorenja, dok drugi imaju komentare: "a kaj sad ti tu meni govoriš…" – upozorava Tonkli te dodaje kako broj intervencija HGSS-a raste kako se povećava broj komercijalnih aktivnosti na rijekama. Gotovo se nitko u Hrvatskoj prije 30-ak godina u Hrvatskoj, kaže, nije bavio komercijalnim raftingom, a danas je to jedna od omiljenih aktivnosti. No, nesreće nisu rijetke pa je tako jedna prije više od 20 godina bila okidač za osnivanje Komisije za spašavanje s voda i poplava HGSS-a.
– Pokretač je bila nesreća u travnju 2001. godine na Cetini kada je poginuo mladić tijekom obuke za vodiča za rafting. Bilo je to vrijeme kada se na Cetini počeo razvijati pustolovni turizam, no u akciji vađenja tijela unesrećenog pokazalo se da u Hrvatskoj nema ni resursa ni obučenih ljudi koji bi odradili takve intervencije. Riječ je o veoma specifičnoj tehnici spašavanja kojom se nitko nije bavio i tada je HGSS odlučio učiniti nešto po tom pitanju – govori Toni Poljak koji se dugo godina bavio raftingom te je postao jedan od naših prvih stručnjaka za spašavanje.
Profesionalna obuka
S obzirom na to da je u to vrijeme samo nekoliko ljudi, i to uglavnom onih koji su se bavili raftingom i sličnim aktivnostima na divljim vodama, a ne profesionalnih spasilaca, bilo sposobno sigurno doći do bilo koje lokacije na rijeci, HGSS ih je angažirao kao vanjske suradnike.
– Vodstvo stanice Split prepoznalo je potrebu za kadrom specijaliziranim za divlje vode i onda su nas kontaktirali te pitali bismo li htjeli postati vanjski suradnici. Da u slučaju nekih nesreća možemo svojom stručnošću i sposobnošću pomoći njima koji znaju metode spašavanja – kaže pak Ivan Šafradin koji je uz Tonija Poljaka bio jedan od osnivača jezgre koja sada čini Komisiju za spašavanje s voda i poplava. Veoma brzo su se, naime, pridružili HGSS-u te su prošli temeljnu obuku.
– Zatim smo 2009. godine otišli smo na profesionalni program obuke poznate svjetske organizacije Rescue 3 Europe te smo postali instruktori. Tada smo dobili prvu osposobljenu generaciju instruktora i ubrzo smo krenuli i sami držati tečajeve – kaže Poljak koji je i na prošlotjednoj vježbi sudjelovao kao instruktor. Šafradin pak napominje kako im je velika prednost bila to što su svi imali veliko iskustvo na divljim vodama, uglavnom kao rafting vodiči i instruktori.
– Puno je lakše nama bilo naučiti metode vezane uz spašavanje, nego nekome tko zna sve o spašavanju naučiti sve o vodama – ističe. Pripadnik jedne od prvih generacija instruktora koju su Poljak i Šafradin obučili je i Ante Kovačić koji dolazi iz okolice Omiša, a također je dugo radio kao rafting vodič.
– Član HGSS-a sam od 2010. godine, a "regrutirali" su me s obzirom na to da sam se bavio raftingom, ali i speleologijom. Pozvali su me na jednu vježbu i tako je počelo. I dalje se bavim raftingom, no sada imam potpuno drukčiju perspektivu. Prije nisam toliko obraćao pažnju na detalje, a sve sam počeo gledati drugim očima već nakon prve ozbiljnije obuke s HGSS-om. Što se tiče sigurnosnog aspekta na Cetini, radi se puno na preventivi i na školovanju vodiča, no svakako bi moglo biti bolje. Nemamo neke rizičnije intervencije što se tiče raftinga, no kajak je malo opasniji – kaže Kovačić.
O koliko je uspješnom potezu HGSS-a bila riječ kada su educirali ovu skupinu spasilaca, pokazalo se veoma brzo jer je ova ekipa već 2012. godine dobila nagradu za najbolji obučni centar u Europi, a nakon poplave u Gunji i Rajevu Selu, dobili su nagradu za istaknutu intervenciju na svjetskom nivou.
– Izrazito smo se razvili, od tri-četiri čovjeka na početku do danas kada u Hrvatskoj imamo osamstotinjak ljudi koji su prošli našu temeljnu obuku. Možemo reći da smo vodeća sila u svijetu i po broju ljudi i po njihovim vještinama. Veoma smo priznati u svijetu jer već trinaest godina obučavamo pripadnike HGSS-a i drugih službi kako u Hrvatskoj tako u regiji i svijetu, od Europe do SAD-a i Kine – ponosno ističe Toni Poljak.
– Vani se zapravo spašavanjem na vodi uglavnom bave vatrogasne postrojbe ili civilna zaštita, mi smo jedna od rijetkih gorskih službi koja se bavi spašavanjem na vodi. Ali u Hrvatskoj to itekako ima smisla jer je većina naših rijeka barem djelomično gorska – Kupa, Cetina, Mrežnica, Korana… Nema smisla da HGSS ima akciju spašavanja na planini, da dođemo do rijeke i da nismo spremni – kaže Rene Tonkli, a njegova se ekipa prisjeća i nekih od najizazovnijih spašavanja, poput višekilometarskog noćnog veslanja po rijeci da bi došli do unesrećenog ili teške ozljede kralježnice jedne djevojke.
– Dosta su zahtjevna i spašavanja iz poplava, što je isto naš zadatak. Zadnje velike akcije, nakon Gunje, bile su u Novskoj te u selu Rajić, a u sklopu modula za spašavanje Europske unije često smo angažirani izvan granica. Baš smo nedavno imali vježbu i moram reći da smo nadmašili druge ekipe. Dok su oni u sat vremena uspjeli evakuirati 10-ak ljudi, mi smo ih spasili više od 50 – napominje pročelnik Tonkli. A treba nadodati i da svi članovi HGSS-a sva spašavanja odrađuju na volonterskoj bazi, a inače se svi bave svojim redovnim poslovima.
– Ako znaš nekog iz gorske službe i ako ga pitaš gdje je za vikend, odgovor će uvijek biti isti – ili je na tečaju, ili je na vježbi, ili u akciji. Mi ne ostajemo kod kuće i ne odmaramo. Iako je ovo gorska služba za spašavanje, HGSS je zapravo puno više od službe – to je naš način života – kaže Rene Tonkli koji je član HGSS-a od 2014. godine, a danas je pročelnik cijele Komisije za spašavanje s voda i poplava. HGSS je, naime, podijeljen na više takvih komisija, što znači da su članovi pojedine specijalizirani za određeno područje spašavanja. No u praksi je važno da su svi spremni na sve uvjete.
Mogućnosti za školovanje
– Kada se netko pridruži HGSS-u, mora proći detaljnu obuku te savladati sve tehnike spašavanja, a onda se može specijalizirati. HGSS nudi uistinu puno mogućnosti za školovanje – objašnjava Tonkli koji se osim raftingom bavi i alpinizmom, speleologijom, biciklizmom…
– Mi smo uvijek na dužnosti. Ako ja, primjerice, idući vikend idem na planinarenje, odmah ću se javiti stanici u Gospiću da znaju da sam na raspolaganju. Također, mi uvijek nosimo opremu sa sobom jer nam se više puta dogodilo da i na odmoru spašavamo nekoga. Ako si HGSS-ovac, onda si HGSS-ovac uvijek – kaže, no priznaje kako ima i teških situacija.
– Moramo si međusobno biti podrška jer često vidimo teške prizore te su nam potrebni razgovor i psihološka pomoć. Meni je osobno jako teška situacija bila kada sam tragao za osobom koju poznajem, za prijateljem kojeg sam poznavao cijeli život – prisjeća se Tonkli, no dodaje kako službu u HGSS-u ne bi mijenjao ni za što.
– Mi smo svi poput velike obitelji, zajedno se družimo te jedva čekamo da se nađemo na vježbama – poručuje ekipa.
HGSS je vrhunska služba. (Trebali bi bolje plaćeni. )