Kad se pogledaju ciljevi objavljeni 2003., kad se na inzistiranje Georgea W. Busha krenulo u rušenje Sadama Huseina, bez prevelikog razmišljanja čime će se popuniti vakuum nastao uklanjanjem tog diktatora, ne može se reći da su Amerikanci baš nešto postigli u Iraku. Odlazak 100.000 pripadnika borbenih postrojbi čak nije ni kraj američkog angažmana, jer preostalih 50.000 savjetnika i čuvara reda također će nositi oružje (makar će samo s odobrenjem iračkih vlasti sudjelovati u borbama). Zemlja je u ruševinama i nije uspostavljena nikakva čvrsta vlast, a ona labava koja jest uspostavljena je šijitska i stoga daleko sklonija Iranu nego što bi Amerikanci htjeli.
Neki analitičari tvrdili su da su poslovi u obnovi Iraka koje je dobio Halliburton prilično neisplativi, s time što su i tako neisplativi za tu tvrtku, čiji je istaknuti dioničar i bivši član uprave Bushov potpredsjednik Dick Cheney, značili spas. Halliburton je svojedobno toliko radio s azbestom da su ga brojne tužbe ogulile do kože, i poslovi u Iraku su bez obzira na stupanj profita bili neophodni da se održi supstancija tvrtke.
A što se nafte tiče – i tu Amerikanci iz Iraka odlaze uglavnom praznih ruku, što se najbolje vidi iz popisa ugovora za eksploataciju koje je iračka vlada razdijelila u lipnju i prosincu 2009. Najbolje su prošli britanski BP i kineska China National Petroleum Company osvojivši Rumailu (17 milijardi barela) te ruski Lukoil, koji je u suradnji s norveškim Statoilom dobio drugu fazu zapadne Qurne (12,9 milijardi barela).
Prva faza zapadne Qurne (8.7 milijuna barela) jedno je od rijetkih iračkih naftnih polja koje će eksploatirati američka tvrtka ExxonMobil, a i to će dijeliti s nizozemskim Royal Dutch Shellom. Shell je dobio i Majnoon (12,6 milijardi barela), koji će "bratski" (60:40) dijeliti s malezijskim Petronasom, koji je dobio još nekoliko ugovora u suradnji s ruskim Gazpromom. Pored Exxona, od Amerikanaca još samo Occidental ima udjela u eksploataciji iračke nafte, a i to su "mrvice sa stola" – udio u Zubairu (4 milijuna barela) dijeli s talijanskim ENI-jem i južnokorejskim Kogasom.
Drugim riječima, svi oni vojnici koji se sad povlače iz Iraka, kad se (prežive li Afganistan) vrate doma, krenu napuniti rezervoar auta i vide koliko će ih to stajati, vjerojatno će se zapitati za čije su babe zdravlje oni tamo ratovali. A od toga tko im ponudi odgovor na to pitanje, i kakav odgovor, i te kako će ovisiti budući ustroj američke političke scene.
mislis da se slikovito izrazavaju?