Dobro došao u “Klub 100”! U nedjelju, protiv Italije, na San Siru, naš sjajni napadač Ivica Olić (35) trebao bi upisati stoti nastup za Hrvatsku! Rekorder je kapetan Darijo Srna sa 120 utakmica u najdražem dresu, slijede Stipe Pletikosa (114), Josip Šimunić (105) i Dario Šimić (100), piše tjednik Max!.
Olić bi se trebao izjednačiti sa Šimićem, a od aktualnih reprezentativaca, poslije Olića, najbliži je “stotki” Luka Modrić, koji je dosad 82 puta odijevao majicu s grbom HNS-a. Zanimljivo, između Olića i Modrića, smjestila su se braća Kovač – izbornik Niko ima 83, a njegov pomoćnik i brat mu, 84 nastupa za Hrvatsku...
Olić je prvi napadač koji će ući u “Klub 100”! Za Hrvatsku je zabio 19 golova, a nikad nismo izgubili protiv “velikih” suparnika kad je Ola zabio! Debitirao je u prijateljskoj utakmici protiv Bugarske (0:0), 13. veljače 2002.
Prvi je pogodak za Hrvatsku zabio u prijateljskom susretu s BiH (2:0) 17. travnja iste godine, potom ga je izbornik Mirko Jozić odveo na SP na kojem je Ola čudesno bljesnuo...
– Zabio sam Italiji u Ibarakiju, pobijedili smo 2:1. Zamijenio sam Vugrinca u 62. minuti, a u 78. sam zabio! Taj gol u sjećanjima ima posebno mjesto. U euforiji sam skinuo dres, a ispod sam na majici imao lik tek rođenog sina Antonija. Taj trenutak nikad neću zaboraviti, imao sam problema s ponovnim odijevanjem dresa, malo sam se zapetljao pa sam minutu-dvije bio izvan travnjaka, ha, ha! Time je zapravo i počela moja prava međunarodna karijera, taj je gol bio prekretnica u mom nogometnom životu, moj najdraži gol za Hrvatsku – kaže Olić.
Zanimljivo je da je tada na vratima Italije bio fenomenalni Gianluigi Buffon, koji će i u nedjelju braniti vrata azzurra!
– To je, očito, sudbina! Nakon toliko godina opet se susrećemo, u mojoj jubilarnoj utakmici, pri kraju naših karijera. Učinit ću sve da mu opet zabijem, iako je najvažnije da Hrvatska izvuče dobar rezultat. Remijem bismo bili zadovoljni, na našoj je strani i tradicija, još nikad nismo poraženi protiv Talijana – govori Olić, kojeg će s tribina San Sira bodriti i velik broj njegovih prijatelja:
– Jako sam uzbuđen, jedva čekam tu utakmicu! Bit će mi to jedan od najdražih trenutaka u karijeri, a na tribinama će biti moja obitelj i brojni prijatelji. Zovu danima, da sam imao tisuću ulaznica, ne bi mi bilo dosta da svima udovoljim...
Od “japanske” Italije do danas, eto, prošlo je 12 i pol godina, od nadarenog mladića, Ola je postao neumorni veteran, koji još zagorčava život vratarima i igra vrhunski. Nakon teških ozljeda uvijek se vraćao sve bolji i mentalno jači. Osvojio je niz trofeja, s Bayernom je igrao dva finala Lige prvaka, s reprezentacijom je bio na tri SP-a i dva EP.a, nastupio je u osam kvalifikacijskih ciklusa za velika natjecanja, u dva je navrata bio izabran i za Večernjakova nogometaša godine! Promijenio je šest izbornika, ni jedan ga od 2002. nije izostavljao sa svog popisa. A tko mu je najdraži izbornik?
– Neka se drugi ne naljute, ali sa Zlatkom Kranjčarom veže me poseban odnos! Sve je počelo još u Kranjčevićevoj, kad smo sa Zagrebom Cico i ja osvojili naslov hrvatskog prvaka, tada smo pronašli neku zajedničku nit. Još sam bio mlad i lud, nerijetko sam previše emotivno doživljavao neke trenutke, a Kranjčar me smirivao i usmjeravao. Mnogo mi je pomogao, pod njegovim sam se vodstvom izgradio kao čovjek i kao igrač, sazrio sam uz njegove savjete. Kad je Cico postao izbornik, igrao sam za CSKA, odmah me nazvao i rekao mi da sam u svim njegovim planovima. I te kvalifikacije za SP u Njemačkoj 2006. bile su najbolje koje je Hrvatska odigrala, nikad nismo bili tako uvjerljivi – sjeća se Olić.
Zašto nismo ležali po travi!
Najdraži je gol zabio Italiji, a dvije najdraže pobjede su mu ona 3:0 protiv Turske u Istanbulu (“Zabio sam u 2. minuti i utišao 45.000 navijača”!) te 2:0 protiv Engleske u Zagrebu (“Kako su bili bahati uoči tog dvoboja, a mi smo ih opalili po glavi”!), dok je najveću tugu osjetio nakon mučnog ispadanja s EP-a 2008. u četvrtfinalu protiv Turske...
– Uh, ta će me utakmica zauvijek proganjati. Bilo je u karijeri uspona i padova, slavio sam velike pobjede, tugovao nakon bolnih poraza, koji su ostavljali traga. Sve polako pada u zaborav, čak i ona dva poraza s Bayernom u finalima LP-a, protiv Chelseaja sam promašio i 11-erac, no sjećanja na taj dvoboj blijede. Ali, još uvijek me muči ona Turska... Svakoga se dana sjetim tih posljednjih trenutaka utakmice, sekunde su tekle sporo kao sati... Javlja se stotine upita bez odgovora – zašto nismo krali vrijeme i ležali po terenu glumeći ozljede ili zašto nismo napucali loptu na tribine, zašto ovo i zašto ono... Imali smo toliko mogućnosti, a mi se odlučimo za – napad! I, naravno, izgubimo loptu i primimo gol, užas, kao da mi se svijet srušio na glavu! To je neizbrisiva sportska noćna mora – govori Olić.
Blizu oproštaja s repkom, Ola je bio nakon EP 2012. u Poljskoj, koje je preskočio jer je na posljednjoj pripremnoj utakmici, s Norveškom u Oslu, ozlijedio mišić. Malo se naljutio na ondašnjeg izbornika Slavena Bilića pa je ljeto proveo razmišljajući o oproštaju.
Ne zovi me zbog stare slave
Ali, novom izborniku Igoru Štimcu bio je dovoljan samo jedan razgovor da odgovori Olu!
– Doista sam bio blizu odlaska. Ma, već sam praktički i odlučio. Ali, sve se okrenulo nakon što sam sa Štimcem sjeo za stol. Svidjele su mi se njegove ideje, rekao mi je da ozbiljno računa na mene i to mi je bio dodatni motiv. Sad mi je drago što sam se predomislio i ostao u reprezentaciji, da sam onda otišao, ne bi ni bilo ove “stotke”! Znate, već godinu dana razmišljam o tom “Klubu 100”, malo sam računao i čak mi se činilo da bih mogao “probiti stotku” na SP-u u Brazilu. No, to se nije dogodilo, ali nema veze, i ovako će biti slatko, s Italijom u Milanu, to je uvijek velika utakmica – priča Olić i više ne razmišlja o oproštaju:
– Želio bih nešto pojasniti, da ljudi ne pomisle kako se ovaj “starac” ne da iz nacionalne vrste! Dakle, čak i da mi ovo bude posljednja utakmica za Hrvatsku, nemam za čim žaliti, sretan bih se oprostio. Ali, osjećam se izvrsno i budem li potreban izborniku, uvijek ću mu se odazvati. Nakon SP-a u Brazilu, razgovarao sam s Kovačem i to sam mu rekao. Ali, rekao sam mu i sljedeće: “Budeš li me zvao zbog imena i stare slave, neću doći!” – prepričava Olić i nastavlja:
– Ne pada mi na pamet biti u svlačionici i sa 35 godina otimati mjesto nekom mlađem i boljem. Nisam tašt, ni sujetan, kad osjetim da “to više nije to”, da nisam pravi, sam ću reći “hvala dečki, bilo je dosta”! Ponosan sam na svoju karijeru, sve sam u životu napravio isključivo radom i poštenjem i želim da tako ostane do zadnje sekunde koju ću provesti na travnjaku, posebno za reprezentaciju. Nitko me neće morati tjerati, ali sve dok sam u formi i dok zabijam golove, nadat ću se izbornikovu pozivu i bit ću ponosan što nosim hrvatski dres.
>> Talijani polupali lončiće: Vrsaljko debitant, Olić ima 33 nastupa, a Lovren samo 10!?
