Neki uvaženi oporbeni političari uvjeravali su me da okupirana hrvatska područja nikad neće biti oslobođena. U svojoj malodušnosti, koja se kadšto miješala sa zlobom prema dr. Franji Tuđmanu, koje je bilo napretek, bili su se pomirili s podijeljenom Hrvatskom, sa srpskom državom u državi.
Premda je i običan svijet u svojoj nestrpljivosti kadšto bio gnjevan na vlast, misleći da previše oklijeva, da nema hrabrosti, ne sjećam se da se itko poput tih političara bio “predao” i izgubio vjeru da će se kad-tad dogoditi nešto sudbonosno. I dogodila se Oluja, poslije koje su spomenuti skeptični političari pohitali odati priznanje državnom vrhu, a bilo je i čestitki s djetinjim oduševljenjem.
Presječena, poražena, ponižena, depresivna Hrvatska tako reći u trenu se pretvorila u herojsku zemlju, narod kao da je iz mraka okupacije provalio na svjetlost uskrslog života, u slobodu. U povijesti nema puno primjera takve brze promjene stanja i raspoloženja jedne zemlje, takve poplave emocija, eksplozije patriotizma i takva osjećaja nacionalnog jedinstva.
Kao što se zna, u samom počeku Oluju su pošto-poto htjeli zaustaviti posebni izaslanik EU za bivšu državu Carl Bildt, povjerenik za vanjsku politiku EU Hans van den Broek, glavni tajnik NATO-a Xavier Solana, lord Paddy Ashdown koji je izmislio priču o “Tuđmanovoj salveti” i drugi, ona je uvelike udaljila Hrvatsku od Europske unije, a najgora osveta tzv. međunarodne zajednice bilo je suđenje u Haagu.
Ali je baš slučaj generala Ante Gotovine pokazao svu veličinu Oluje, srođenost naroda s tim veličanstvenim oslobođenjem Hrvatske, ali i svu veličinu bijede hrvatskih političara. Ta bijeda najviše će ostati upamćena po dva događaja. Prvi je sjednica Račanove Vlade na kojoj su bili i britanski obavještajci – nešto slično nije se valjda dogodilo ni u jednoj suverenoj zemlji u povijesti demokracije – koji će s Rankom Ostojićem i njegovom policijskom postrojbom napraviti plan za uhićenje Gotovine.
Drugi je Sanaderov “akcijski plan” za otkrivanje i uhićenje generala, koji je, kako su isticali njegovi autori, trebao ojačati i pravnu svijest i kulturu. Istodobno, sva su ispitivanja pokazivala da Gotovina ima nezapamćenu potporu naroda, što najbolje pokazuje i jedna emisija na HTV-u u kojoj je na kraju gledateljima postavljeno pitanje – “Gotovina ili EU?”, a za Gotovinu je bilo više od devedeset posto glasova. Bio je to postotak koji je još imao samo referendum o neovisnosti, što pokazuje da su Oluja i Hrvatska, Gotovina i Hrvatska – jedno.
Ni Europska unija ni tzv. međunarodna zajednica nikad to jedno nisu mogli ni okrznuti a nekmoli rascijepiti. To bi danas pogotovo trebala znati Srbija, koja će sutra, dok cijela Hrvatska bude slavila obljetnicu Oluje, obilježavati Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe tijekom hrvatske vojno-policijske akcije Oluja.
Zna li Beograd da do njegovih stavova o Oluji Hrvati ne drže baš nimalo, da je, što se Hrvatske tiče, njihova propaganda o toj akciji potpuno promašena i suvišna. Srbi baš nikada među Hrvatima neće naći nikoga tko bi pristao biti sugovornik o toj temi i raspletati “sporove” o Oluji. Kad bi iz te istine prosuđivali o uzaludnosti svojih optužaba zacijelo bi pridonijeli poboljšanju odnosa dviju zemalja. Ali oni to nikad neće učiniti, među ostalim i zato što po svom mentalitetu imaju potrebu za stalnim protivnicima, a među prvima su Hrvati. Oluja je ušla u sustav njihovih mitova, to jest laži o Hrvatskoj i Hrvatima, laži o 700.000 žrtava Jasenovca, među kojima 20.000 djece, o “zločincu Stepincu”, o “srpskim zemljama u Hrvatskoj” u kojima su Srbi “stalno ugroženi”, o protusrpskim spregama Hrvatske s nekim zemljama u Europi itd.
Ali pustimo Srbe koji će ionako svoju agresiju uvijek opravdavati a “genocidne” Hrvate uvijek optuživati, i spomenimo jedno bitno obilježje naše obrane. Nekoliko dana poslije završetka Oluje prolazio sam kroz “krajinu” i nailazio na skupine hrvatskih vojnika koji su cvali od pobjedničke sreće i koji su mi u razgovoru ponavljali “Nezaboravno”. U jednoj sam skupini otkrio ponosnog mladića iz svoga imotskog kraja, porazgovarao s njim i na kraju ga pitao: “A što sada, kamo ćeš sada?”
Odgovorio mi je: “Ne pitaj me! Jedva čekam kad ću kući na materin ručak!” Tako je na najbolji način izrazio običnost Oluje, običnost povijesne hrvatske obrane, u kojoj se ratovalo i pobijedilo da bi se na slobodi imao – materin ručak.
Itekako treba stavljati Račana u kontekst optužnice Anti Gotovini jer je krajem devedesetih Haški sud i dio međunarodne zajednice inzistirao da Hrvatska Haškom sudu prizna nadležnost i nad Hrvatskom. Tuđman i HDZ su to odbijali tvrdivši da će Haški sud početi optuživati RH, političke dužnosnike i časnike oružanih snaga RH. Tadašnja oporba, a poglavito Račan, tvrdili su da je to još jedna "teorija zavjere" i da se to neće dogoditi. Dovoljno je otvoriti novine iz tog razdoblja i informirati se. Došao Račan na vlast, došla oporba na vlast, a Haškom sudu prepustila se nadležnost i nad događanjima u RH te je nedugo potom na opće zgražanje krenula optužnica protiv Bobetka, a onda i protiv Gotovine. Tako da da. Itekako treba spominjati i Račana i ostatak šesteročlane oporbe (i tadašnje vlasti) jer su nas ti potezi, plus Mesićevo dilanje transkriptima, koštali ogromnih problema, poglavito oko Gotovine. Naravno, i HDZ je kasnije dao tome svoj "doprinos" (a i kod propalih dealova s Amerima krajem devedesetih u pogledu Hrvata iz BiH), no po dobrom običaju (kao primjerice s razgraničenjem u Savudrijskoj vali) zakuhali su itekako Račan i njegova "šestorka".