Često me ljudi pitaju zašto trošim svoje vrijeme. Oni ne vide to bogatstvo koje ja dobivam. Ponekad jednostavno ne možete procijeniti koliko netko ima. Ja sam bogato ispunjena i sretna sam zbog toga. Znam da ne mogu pomoći cijelom svijetu, ali barem mogu pomoći zajednici u kojoj živim – kaže Brođanka Maja Mišić. Područja u kojima se našla ova mlada volonterka široka su i raznolika, od pomoći djeci i starijim osobama do brige o napuštenim životinjama. Posebno treba istaknuti njezin angažman pri provođenju rehabilitacijskog plivanja za djecu s teškoćama u razvoju. Grad Slavonski Brod nedavno joj je dodijelio volontersku nagradu.
Bankarica nije htjela pomoći
Majina priča s volontiranjem počela je kada joj je bilo samo 15 godina. Stjecajem okolnosti čula je kako jedna djevojka skuplja novac za kolica koja joj ne može pokriti HZZO. Uspjela se povezati s njom i ubrzo spoznala tužnu realnost da u njihovu gradu kafići uopće nemaju rampu za invalide tako da njezina nova prijateljica može ući samo u jedan hotel. Dogodilo se to baš u božićno vrijeme, kada Maja i njezino društvo izlaze van. Zapitala se tada kakav može biti Božić osobi koja zbog svoje nepokretnosti ne može popiti kavu ili ući u restoran.
– Družeći se s Kristinom, uvidjela sam jako puno propusta ljudi koji se neadekvatno ponašaju. Primjerice, jedna djelatnica banke nije željela izaći sa svog radnog mjesta i pomoći joj. Bile su to stvari koje su me potaknule da razmislim o tome što ja mogu napraviti – kaže Maja.
Ubrzo je shvatila da su društvene mreže jako dobar izbor za ljude koji žele pomagati drugima. Već pet godina Facebook koristi isključivo u svrhu razmjene odjeće, potrebnih sredstava, pomoći obiteljima. Svi njezini znanci znaju da ona nikad ne preuzima donacije osobno, nego donatore upućuje na adresu obitelji kojoj je potrebna pomoć. To se pokazalo kao najbolji način jer osoba koja jednom uđe u kuću neke obitelji i popije s njom kavu redovito joj se vraća.
– Moj inbox stalno je pun. Ljudi pišu: Majo imam ovo, imam ono, donio bih slatkiše iz Njemačke, donirao bih trosjed. Svaki dan je novi kotačić koji se vrti – nastavlja.
Maja se u jednom trenutku morala suočiti i s vlastitim strahom. Na bazenu na kojemu je trebala provoditi program rehabilitacijskog plivanja obuzela ju je tuga i htjela je odustati. Tada joj je prišla jedna djevojčica, pogledala je i pitala:
– Teta, zašto te moja bolest rastužila?
Želja koju može ispuniti
Shvatila je da sa svojom tugom i žaljenjem neće ništa postići. Završila je tečaj plivanja i prionula poslu. Sretna je što ima slobodu u radu i što joj je dopušteno da sama organizira podjelu pravih medalja polaznicima.
– To mi bude nešto najsimpatičnije, zato što me već idući dan zovu roditelji i kažu: Majo, mi sada moramo obići cijelu familiju da oni pokažu da su dobili medalju. Djeca tu medalju nose po deset dana, dok sva obitelj to ne vidi. Te male stvari meni jako puno znače – govori Maja koja je lani krenula na stručno osposobljavanje u brodskom Europskom domu.
Kada je pitaju što radi kad ništa ne radi, odgovara da je cijeli dan aktivna i da joj ostaje tek toliko slobodnog vremena da odspava i izvede psa u šetnju. Sve što radi, svaka poruka podrške, svaki osmijeh je ispunjava.
– Jednom prilikom pitala sam prijateljice koji je njihov san. Jedna od njih rekla je kako je njen san naučiti engleski. Pomislila sam: To je tako mala želja, želja koju joj ja mogu ostvariti! I ostvarila sam je – istaknula je Maja.
Pogledajte i video: Dječak dobio najbolji poklon za Božić
ti si ponos i dika svojih roditelja, ti si andjeo na zemlji