"Drvene crkve između Save i Kupe", "Starim cstama do mora", "Starim cestama preko Velebita" i "Kratke šetnje u prošlost" četiri su knjige koje su Lara Černicki i Stašo Forenbaher napisali od 2008. do 2019. A prošlog je mjeseca, i opet u izdanju nakladničke kuće Libricon, objavljeno i njihovo peto djelo - "Kvarenski otoci - pješice i biciklom".
Iznova su to stranice prepune marljivo, precizno i posvećeno prikupljanih infomacija, podataka, izračuna i mjera uz obilje korisnih i dobronamjernih savjeta, uputa i dojmova te impresivnih fotografija snimljenih na Krku, Cresu, Lošinju i Rabu te obližnjim otočićima. U uvodu knjige autori napisaše: "U nesretno doba panedmije, kada se nije znalo što nosi novi dan, najsigurnije smo se osjećali na otocima koji su nam najbliži, a to su kvarnerski otoci. Obilazili smo ih vikend za vikendom, mjesec za mjesecom, pune dvije godine."
Pa, bi li onda ove knjige bilo da nije bilo korone, pitali smo ih stoga na početku razgovora.
STAŠO: Ne, nije korona krivac. Ova knjiga je logični nastavak naših prethodnih knjiga, onih o starim cestama koje od unutrašnjosti vode do mora preko Gorskog kotara i Velebita, pa smo tako po njma došli do mora, točnije do Kvarnera. Ali ima i drugih, praktičnih razloga za taj naš odabir. Da spomenemo samo dva, prvi je taj što je Kvarner relativno blizu Zagrebu, a to znači da kvarnerske otoke možemo posjećivati i istraživati preko vikenda. Rado bismo mi pisali i o starim cestama kroz Dalmaciju ili o dalmatinskim otocima, ali za to bismo se morali preseliti na pola godine u Dalmaciju. Ako znate kakvog dobrog sponzora koji bi nam pokrio troškove za to, slobodno nas preporučite. (smijeh) A drugi razlog je zapravo komercijalni. Ako želite da vam se knjige prodaju i čitaju, morate dosegnuti dovoljno veliku i zainteresiranu publiku. Kvarnerski otoci su nadomak Rijeke i Zagreba, mnogi iz sjeverne i zapadne Hrvatske tamo često odlaze ili imaju svoje vikendice. Da ne govorimo o Slovencima koji su preplavili sjeverni Jadran te su i te kako zainteresirani za aktivni odmor. Mislimo da ni njima neće biti problem služiti se našom knjigom kao vodičem, bez obzira što nije na slovenskom.
Istražujući za ovu knjigu što ste novo otkrili o četiri naša kvarnerska otoka te što vas je posebno iznenadilo, oduševilo?
LARA: Zapravo, knjiga obuhvaća četiri velika i još četiri mala kvarnerska otoka. Krk i Cres, pa donekle i Lošinj odavna smo već obilazili i dosta dobro smo ih poznavali. Na Susku smo bili nekoliko puta, na Unijama i Iloviku svega jednom. Za mene je najveće otkriće bio nenaseljeni otok Prvić. Često smo ga gledali s Krka i zamišljali kako bi bilo romantično šetati po njemu. Izgleda pomalo nestvarno, kao da se odlomio komad Afganistana i doplutao u Jadransko more. Čitav otok je jedan golemi pašnjak podijeljen kilometarskim suhozidovima na četiri podjednaka dijela koji pripadaju različitim zajednicama krčkih stočara. Na njemu već stoljećima ne živi nitko osim podivljalih ovaca i bjeloglavih supova. Sav je obrastao u kovilje, travu koja krajem ljeta vijori na vjetru kao vilina kosa.
STAŠO: Meni je zapravo glavno otkriće bilo to koliko su ti otoci raznoliki, ne samo međusobno nego i svaki unutar sebe. Ima tu pitomih sela, valovitih nizina, mračnih šuma, pustih i krševitih brda, mnoštvo tragova civilizirane prošlosti, ali i divljih predjela gdje biste mogli pomisliti da ste jedini čovjek na otoku. Moram priznati da sam dugo smatrao srednjodalmatinske otoke neusporedivima. Mnogo godina sam na njima provodio arheološka istraživanja i mislio da ništa ne može biti ljepše i zanimljivije od njih. A onda kad smo počeli sustavno obilaziti Krk, Cres, Rab i Lošinj shvatio sam da su oni jednako bogati zanimljivostima. I usto još raznolikiji. Drugo otkriće za mene su ovce koje se u našoj knjizi spominju bezbroj puta. Obilazeći kvarnerske otoke malo pomalo otkrijete da je zapravo ovčarstvo od najdavnijih vremena pa sve do najezde turista bilo temelj gospodarstva otočana, važnije od ribarstva, pomorstva, brodogradnje i raznih drugih djelatnosti vezanih uz more. I danas ovaca ima posvuda, iako znatno manje nego nekad pa ako se budete zaputili u šetnju bilo kojim od otoka sprijateljite se s njima što prije.
Kada biste u hodačkom i biciklističkom kontekstu ukratko, u rečenici-dvije, trebali definirati Krk, Cres, Lošinj i Rab, što biste rekli za svaki od tih otoka?
STAŠO: Ponovio bih ono što smo već rekli - svaki od njih je drugačiji. Za bicikliranje je možda najbolji Krk. Velik je pa se imate gdje voziti, a postoje i lijepo uređene biciklističke staze koje povezuju glavna mjesta. Jedna polovica otoka je relativno niska i ravna, a druga polovica je strma, brdovita i ispresijecana makadamskim drumovima tako da ima svakavih ruta, za obiteljske izlete i za iskusne brdske bicikliste. Cres i Lošinj su najmanje zgodni jer tamo postoji samo jedna uzdužna glavna cesta koju često ne možete izbjeći, a po njoj juri sav automobilski promet. Ali ima i tamo ugodnih kraćih ruta, naročito po Tramuntani i oko Punte Križa.
LARA: Lijepih i zanimljivih šetnji zato ima posvuda. Krk i Cres su najveći otoci pa su i najraznolikiji. Tko voli stare hrastove šume prošetat će Tramuntanom na Cresu, Šotoventom i Dubašnicom na Krku ili Kalifrontom na Rabu. Volite li surovi kamenjar tu su šetnje po "mjesečevim površinama" u južnim predjelima Krka ili Kamenjakom na Rabu. Na otoku Susku i Loparu na Rabu možete uživati hodajući po mekom pjesku, čak i bosi. Za naše šetnje uvijek smo izabirali privlačne predjele, no ne zaboravite da su one uvijek obogaćene kulturnim i povijesnim sadržajima. To nisu obične šetnje kakve možete pronaći u planinarskim vodičima. Svakom od njih vodimo čitatelje do napuštanih sela, starih crkvica, prapovijesnih u
Čitajući i listajući i ovu vašu najnoviju knjigu čovjek poželi odmah, taj tren, sve ostaviti i krenuti hodački ili biciklom obilaziti redom sva ova četiri otoka. Stječe se dojam da ljude želite osvijestiti da se na otoke ne treba ići samo ljeti već da su oni i puno čarobniji tijekom ostalih godišnjih doba. Je li vam to bila namjera?
LARA: Nije nam to baš bila namjera. Jednostavno, na more ne volimo ići ljeti. Tada je previše vruće, velika je gužva, a cijene su visoke. Ista mjesta u proljeće i ujesen izgledaju posve drugačije nego ljeti. Bez mase turista postaju intimnija. S malo sreće, mnoge uvale i plaže biti će samo vaše. Za blagih dana hodanje je puno ugodnije, a more je ujesen još dovoljno toplo za kupanje.
Da bi nastala ova knjiga - koliko ste dana proveli biciklirajući i hodajući i koliko ste ukupno kilometara pritom prošli?
STAŠO: To bi bilo jako teško izračunati jer ne vodimo "brodski dnevnik". Za ilustraciju, u knjizi smo opisali pedesetak šetnji i petnaestak vožnji biciklom, plus još jedan mali izletić na koji se odlazi plivajući. Šetnje su različitih duljina i traju od pola sata do cijelog dana hoda. Neke od njih su lagane šetnje po putevima prohodnim za malu djecu i starce, druge su solidni planinarski izleti na kojima treba savladati ljuti krš i nekoliko stotina metara visinske razlike. Najkraće vožnje biciklom duge su samo nekoliko kilometara, a najduže pedesetak. Sve njih smo provezli i prohodali više puta jer jedino tako možete putem primijetiti sve što je zanimljivo i dobro ih opisati. Sada probajte sami zračunati našu ukupnu satnicu i kilometražu.
Već ste dobro uigran tim. I kada krećete u istraživanje i pisanje nove knjige postoji li neka podjela posla i obaveza, tko što radi, ili oboje radite sve?
LARA: Postoji, ali nije baš jako kruta. Ja prikupljam podatke iz literature i s interneta te pišem prvu verziju teksta. Stašo je zadužen za izmišljanje ruta, kartografiju i GPX tragove. Oboje fotografiramo i oboje puno puta prolazimo kroz tekst sve dok nismo zadovoljni s njim. Na kraju zajedno radimo na konačnom oblikovanju knjige, a to je prilično komplicirano jer glavni tekst prate stotine fotografija i mnoštvo kratkih tekstova s dodatnim zanimljivostima i informacijama. Srećom, surađujemo s odličnom grafičkom dizajnericom pa je zahvaljujući njoj knjiga stvarno lijepa.
STAŠO: Ja bih još dodao nešto što mislim da je važno. Ne zadajemo si nikakve rokove i naš izdavač nas u tome podržava. Knjiga nije gotova dok nismo s njom zadovoljni i dok ne osjetimo da je sazrela. Danas posvuda caruje brzopletost i površnost. Ne želimo da naša knjiga bude takva.
Kada se odlazi na hodačke i biciklističke rute opušta se, rasterećuje, uživa. No, da bi se napisala ovakva knjiga, kao i one prethodne četiri, onaj tko ih piše zapravo - radi. I to vrlo zahtjevan posao jer sve ono gdje prolazi i što vidi treba pomno istražiti, izmjeriti, raspitati se, zapisati, fotografirati, a na kraju svu tu silu infomacija, podataka, zabilježbi i dojmova treba sažeti u mnoštvo kraćih tekstova koji će drugima služiti kao putokazi. E sad, tijekom i nakon takvih dugih istraživanja i obilazaka terena da bi se napisala knjiga osjećate li ikada umor i iscrpljenost ili krajolici kojima prolazite i vidici koje doživljavate poništavaju svaki mogući lošiji osjećaj?
STAŠO: Jasno je da nakon cjelodnevnog potucanja po terenu u potrazi za zanimljivostima, s ruksakom na leđima koji je malo teži zbog fotografske opreme, bilježnica, GPS uređaja i raznih drugih drangulija koje izletniku rekreativcu nisu potrebne, morate biti umorni. Ali to je dobar umor, nakon toga se bolje spava. Nikad nisam pomislio da sam sit takve zabave i teško mi je zamisliti bolji način provođenja vremena. Vjerujem da bismo istu stvar radili i da ne pišemo knjige.
LARA: Ponekad zna biti teško. Tako smo se jedne nedjelje zaputili iz Malog Lošinja na Susak negdje potkraj ljeta, no bilo je još jako toplo. S nama su na brodu bili mladići, djevojke, umirovljenici, obitelji s malom djecom. Svi su oni išli na lagodni izlet, odjeveni u haljine i kratke hlaće, sa sandalama na nogama, veseleći se kupanju, sunčanju, hladnom piću… A nas dvoje smo se cijeli dan preznojavali u dugim hlačama, gojzericama, s punim ruksacima na leđima, fotićima obješenima oko vrata, ja s bilježnicom za zabilješke, a Stašo s GPS uređajem u ruci. Morali smo se vratiti večernjim brodom pa smo jurcali bez prestanka ne bismo li sve obišli, izmjerili, popisali, fotografirali. Na kraju smo se ipak uspjeli okupati u moru.
Oni koji prate vaš rad i vjerni su kupci i čitatelji vaših knjiga sad bi postavili jedno sasvim logično pitanje - što je iduće na redu, kojim će se otocima ići biciklirati i hodati za novu knjigu?
LARA: Malo je prerano za to pitanje, tek smo završili ovu knjigu. Sada se malo odmaramo i radimo neke druge stvari, ali taj odmor neće dugo trajati. Već dulje vremena razmišljamo i pomalo pripremamo nekoliko tema, ali još se nismo odlučili koja će biti sljedeća. A da i jesmo, ne bismo vam to sada rekli, neka to bude iznenađenje.
