Jedan haenesovac, dva istaknuta esdepeovca i šef IDS-a od utorka su i
formalni članovi Vladine radne grupe za javno-privatno partnerstvo.
Riječ je, jasno, o varaždinskom županu Čačiću, koprivničkom
gradonačelniku Mršiću i gradonačelniku Rijeke Obersnelu, te istarskom
županu Jakovčiću. Na čelu te radne grupe je HDZ-ov potpredsjednik Vlade
D. Polančec. Ako je točno da HDZ privlačenjem brojnih potencijalnih
koalicijskih partnera Hrvatsku opet vraća u neku vrstu neformalnog
jednostranačja, osnivanje ove radne grupe moglo bi se shvatiti kao
pokazna vježba kako do toga doći.
Više bi se argumenata, upravo na tom primjeru, moglo međutim izvesti u
prilog obrnute teze. Kao što netko možda smatra da je riječ o koraku
unatrag, svakako se može reći i da je to korak naprijed, u smjeru
nadilaženja isforsiranih političkih podjela kad je posrijedi
prosperitetnija budućnost Hrvatske. Čačić, Mršić, Obersnel kao da se s
radošću prihvaćaju toga posla i ne smeta im što je projekt pod HDZ-ovom
kapom. Važno je da projekt ide.
Onako kako je predstavljen javnosti, model javno-privatnog partnerstva
omogućio bi da Hrvatska u iduće dvije-tri godine nastavi tamo gdje ju
je rat zaustavio početkom 90-ih. Od početka tranzicije nije bilo novca
ni političke volje za ulaganje u društveni standard, nego su prednost
imali privatni džepovi. Sada bismo se vratili gradnji škola, vrtića,
sportskih dvorana, bolnica, studentskih domova, fakulteta i domova za
starije, dakle, svega onog za što plaćamo poreze i državu, a za što
privatni sektor u pravilu nije zainteresiran. No država bi svoj trošak
raspodijelila na 25 godina, tijekom kojih bi plaćala najamninu, a
privatni sektor bi gradio o svom trošku te naplaćivao održavanje.
Poslije 25 godina objekti bi prešli u vlasništvo države. Ukratko, riječ
je o modelu o kojem se kod nas malo zna, a Mađarska ga već rabi za
gradnju studentskih domova sa 10.000 kreveta i dogradnju sveučilišta, u
ukupnoj vrijednosti od milijardu eura. U Velikoj Britaniji su od 1992.
na taj način investirane 52 milijarde eura. Ekonomisti tvrde da je
takav model gradnje do 20 posto jeftiniji od klasičnog jer nema sprege
s državnim investitorom u kojoj nestaju kune, a ni ugrađivanja slabijeg
materijala. Investicijskim fondovima otvara se mogućnost sigurnog,
dugoročnog plasmana novca, poduzetnički sektor dobiva posao... Sve u
svemu, reklo bi se, kako se toga nismo sjetili prije i zašto se s tim
modelom toliko dugo čekalo?
Pojedini Sanaderovi uzvanici s velikog sastanka župana i gradonačelnika
od prošlog petka doista bi mogli postaviti isto pitanje jer njihovi su
projekti javno-privatnog partnerstva već pred gradnjom. Još u rujnu
2004. godine jedan je SDP-ov gradonačelnik predstavio taj model
nadležnom Vladinu resoru, ali se projekt u Vladi kuhao, eto, sve do
ožujka 2006.
Navodno je Sanader najprije morao slomiti otpor pojedinih svojih
suradnika. Opozicijskim županima i gradonačelnicima, koji već imaju
gotove projekte javno-privatnog partnerstva, ta je Vladina sporost
mogla biti povodom za diskreditaciju vladajućih i knjiženje političkih
bodova na vlastitoj strani. Ali nisu htjeli igrati na tu kartu iako ih
u tome sigurno nisu spriječili nekakvi nježni osjećaji za HDZ.
Vjerojatnije je da su od javne svađe odustali iz čiste računice. Svađa
bi ugrozila projekte. Projekti su od općeg intresa.
Ugrožavanjem projekata od općeg interesa, i sami bi ispali kao
nesposobni političari. Društvo opozicijskih političara s početka ovog
članka očito ima jasan stav o tomu čemu se treba suprotstavljati, a u
čemu surađivati s vlašću. No ne bi se moglo reći da je to slučaj i s
njihovim strankama.
BEZ KRINKE
Oporba u vladinoj komisiji
