Užasni krici mlade majke parali su nebo nad trogirskim grobljem kada je
maleni bijeli lijes s trogodišnjom Stefani Marinić spušten u grob. – Ne
mogu je ostaviti ovdje! Ne mogu! Ne dam je!
Tu je zima i mračno je! – vrištala je u suzama mama Biljana, a nekoliko
stotina ljudi, koji su došli na posljednji oproštaj od djevojčice,
zanijemilo je i skamenilo se pred izljevom tolike boli. Pogrebnici i
tri svećenika, brojni rođaci i prijatelji s bijelim ružama u rukama
nisu mogli skriti suze. Biljanu su okružili najbliži – majka, sestra,
otac...
Uzalud su je pokušavali utješiti. – Budi hrabra, kakva si dosad bila.
Smiri se, moraš! – pokušavala je njezina majka i sama shrvana boli zbog
gubitka unučice. Uzalud, bol mlade žene koja je ostala bez svoga
djeteta ničim se nije dala ublažiti. Prvi se pribrao jedan od najbližih
rođaka koji je pozvao ljude neka polože cvijeće na grob i pomogao da
Biljanu izvedu. – Strašno! Tek je zakoračila u život, a već je izgubila
najprije muža, a sada i kćer.
Kakva tragedija! – plakale su susjede na prepunom groblju. Zdravko
Žepić, Biljanin ujak, ogorčen je na liječnike. – U ponoć je
poljubila majku i tetu, a u 8 sati ujutro bila je gotovo mrtva. Neka mi
bilo tko iz splitske bolnice odgovori što se događalo tijekom noći,
koliko su je puta obišli i izmjerili joj temperaturu.
Siguran sam da je nitko nije ni pogledao! Obdukcija je pokazala da nije
bilo trovanja, zaraze, sepse... Temperatura ga je spržila! Sramota!
Umrla je zbog nemara! – optužuje Z. Žepić. Ipak, zahvalan je dr.
Juliju Meštroviću s dječjeg odjela koji je dao sve od sebe ne bi li
spasio Stefani. – Svaka mu čast. Sve je pokušao, ali, na žalost, bilo
je kasno. Liječnik je zajedno s nama plakao kao malo dijete – kazao je
Žepić.
Mlada udovica pokopala i trogodišnju kćer
