Kako se skeptici i gunđala brzo pretvaraju u dobrohotne optimiste
najnovijim se primjerom potvrdilo nakon što su šefovi EU napokon
izrekli svoje dugoočekivano i sudbonosno fiat. Postotak opreznih
i sumnjičavih spram EU namah je zamijenjen gotovo istim postotkom
veselih i bodrih, uvjerenih da je EU za Hrvatsku dobra vijest. Klatno
hrvatskog raspoloženja i ovaj je put, čini se, slijedilo već uobičajeni
model koji ide od krajnje letargije, ogorčenja, nevjere i mrzovolje, do
krajnjeg oduševljenja, naklonosti, veselja i euforije.
U toj tipičnoj hrvatskoj zamjeni raspoloženja, nastaloj u samo nekoliko
dana, gotovo se izgubila tipično hrvatska činjenica da je najveća
živuća hrvatska pjesnikinja u svojoj domovini bezdomna. Da nije bilo
glasne "strane intervencije", moguće je da bi i pritvaranje poznatog
novinara ostalo gotovo javno nepoznato.
U hrvatskoj sklonosti krajnostima uvijek ima i sklonosti
pojednostavnjivanju, pa i banaliziranju. Tako se Europa nerijetko
doživljava kroz protokole, deklaracije i kao visoka politika, a manje
kao demokratska procedura i svakodnevni način ponašanja. Možemo mi
javno sami sebi oduševljeno tepati i pozdravljati se s "Dobar dan,
građani EU", a ponašati se na stari, neuropski način. Što našoj
vjerojatno najvećoj poetesi znači ulazak u Europu ako se potuca od
nemila do nedraga, od Topuskoga do Stubice?
Euforična "europska Hrvatska" nije u stanju voditi brigu o svojoj
najboljoj pjesnikinji! Bezdomnoj je pjesnikinji svejedno klatarila se
po Hrvatskoj koja je članica EU ili dio "zapadnog Balkana". Jednako je
vjerojatno i tisućama bezdomnih poput nje. Što će njima Europa ako im i
u njoj bude kao što im je u Hrvatskoj?
Unatoč tome što ni Europa nije ni idila ni ideal, ona se ipak drži
nekih civiliziranih i demokratskih obrazaca, nekih "dobrih običaja". Da
je Vesna Parun pjesnikinja neke zemlje s kulturnom tradicijom, sigurno
se ne bi zlopatila kojekuda. Imala bi nacionalnu mirovinu i mirno
živjela svoju starost. Da je Josip Jović novinar u nekoj sličnoj
zemlji, sigurno ne bi bio pritvoren pod pravno sumnjivim okolnostima.
Protiv državne nebrige za pjesnikinju protestirala bi kulturna javnost.
Protiv državnog tretmana uhićenog novinara također.
Koliko su duboki utisnuti obrasci staroga ponašanja vidi se po tome što
se "problem Vesne Parun" razvlači godina, što se "slučaj Jović" otvorio
ekspresno. Takav način ponašanja samo su dvije jednako ružne strane
istog obrasca. Jedna je poznata kao "forumsko rješavanje problema", a
druga kao "državni interes".
U suprotnosti s našim europskim težnjama jest hrvatska realnost. A ona
je: pjesnikinja u ubožnici, a novinar u zatvoru. Hrvatska se nije
pokazala samo nedovoljno socijalno osjetljivom nego i demokratskom
neznalicom. U Hrvatskoj je i danas mrska svaka procedura. Jednako
politička i pravna. Valjda je samo takvo stanje svijesti moglo
"proizvesti ideju" da se novinara kao u staroj iskušanoj maniri zatvori
ne opterećujući se puno procedurom te da ga se preko vikenda drži u
ćeliji kao osvjedočenog tata. Osim demokratske procedure, u EU ima i
više principa. U Hrvatskoj su od čovjeka i principa važniji njegov
svjetonazor, "stari grijesi" i način ponašanja. Da je drukčije, možda
Jović ne bi ni završio u zatvoru.
Manjak principijelnosti još je vidljiviji kad je posrijedi odnos prema
Vesni Parun. Ona nije akademikom valjda samo zbog svog nonkonformizma i
manjka konvencionalnosti, tako dragih akademicima. Ima li zemlja koja
se ne brine o svojim najvrsnijim pjesnicima, koja naprasno zatvara
novinare, pravo na zdravi eurooptimizam?
BIJEDA POLITIKE
