Prije deset godina, 1. listopada 2009., u Lisinskom je izbio požar. Vatra je buknula u velikoj dvorani, a izgorjelo je prvih pet redova i stotinjak četvornih metara parketa u parteru gledališta. Brzom vatrogasnom intervencijom, a i zahvaljujući sporogorećem materijalu novih stolica, spriječena je katastrofa koja bi se dogodila da je plamen zahvatio cijelu dvoranu, koja je iznutra obložena drvetom.
Gubitak kapitalnog objekta bio bi nenadoknadiv za glazbeni i kulturni život Zagreba i Hrvatske koja nema nikakve, a pogotovo ne takve milijardere koji bi bili spremni smjesta darovati hrpe novca za obnovu jedne takve građevine i institucije. Neoštećeno je ostalo i najveće glazbeno blago Lisinskog, skupocjene velike orgulje na pozornici velike dvorane.
Ipak, i to malo vatre, ako je usporedimo s katastrofalnim požarom koji je teško oštetio parišku katedralu Notre-Dame, ostavilo je čađavi trag na orguljama i u njenim plućima pa je cijelo glazbalo trebalo biti temeljito očišćeno.
Još veći, vredniji i važniji instrument nalazi se na koru najveće i najznamenitije pariške crkve i mnogi od onih koji nisu spavali te noći kada je gorjela Notre-Dame sa zebnjom su čekali vijesti što je s njenim orguljama. Jedan od njih bio je i Vincent Dubois, najmlađi od trojice titularnih orguljaša Notre-Dame, kojeg smo u siječnju ove godine imali priliku upoznati i čuti njegovo majstorstvo upravo na zagrebačkim orguljama, na koncertu ciklusa Lisinski subotom.
Vrlo zahtjevan program koncerta francuskog virtuoza orgulja bio je sastavljen tako da nam pokaže malen segment bogate i sjajne glazbene tradicije kakva se njeguje u najvećim i najvažnijim francuskim crkvama, a osobito u katedrali Notre-Dame.
Vrhunac evolucije
Dubuisovo sviranje u Lisinskom podsjetilo me na znanstvenofantastičnu tetralogiju američkog pisca Dana Simmonsa. Njegovi romani “Hiperion”, “Hiperionov pad”, “Endimion” i “Endimionov uspon” obiluju kulturnim referencijama i nadahnućima. Jedan je od glavnih likova reinkarnacija romantičnog engleskog pjesnika Johna Keatsa, prema čijim su spjevovima i nazvana četiri romana.
Za Simmonsove vizije evolucije čovjeka u mnogo smjerova, pa tako i u bića s divovskim krilima za let kroz međuzvjezdana prostranstva, važno je djelo velikog katoličkog teologa, ali i filozofa, antropologa, geologa i paleontologa Teilharda de Chardina. Francuski isusovac mirio je, štoviše, u svojim gotovo mističnim vizijama i spajao teologiju s teorijom evolucije.
Treba li uopće reći da nije bio nimalo popularan u vatikanskim uredima za čistoću vjere i dogme? Simmons je de Chardinu odao počast tako što jedan papa u dalekoj budućnosti i dalekom svemiru, na planetu koji predstavlja novi Vatikan, uzima ime Teilhard I. Naposljetku, još uvijek živa baština glazbe poput Bachove i Beethovenove jedna je od stvari koja ljude i dalje čini ljudima u toj dalekoj budućnosti i na svim tim nevjerojatnim, Simmonsovom maštom i književničkim majstorstvom dočaranim svjetovima.
Na ovom je mjestu sasvim umjesno autora članka pitati kako je s orguljaškog koncerta u Lisinskom zabludio u znanstvenu fantastiku, budućnost i svemir. Evo kako.
Okrenut publici leđima, za sviraonikom orgulja postavljenim na sredini pozornice Vincent Dubois izgledao je poput nekog kiborga, čovjeka rukama i nogama spojenog s velikim čudesnim strojem za proizvodnju raskošnih zvukova i glazbe jer orgulje upravo to i jesu, jedan od najstarijih i najsloženijih strojeva što su ih ljudi ikada izmislili i napravili.
Orguljaš je iz perspektive gledališta nalikovao nekom čudnovatom leptiru s krilima od zvuka i glazbe koja raste, širi se, razmahuje i prelijeva se u svim mogućim bojama koje se neprestano miješaju i mijenjaju. Osobito fascinantan bio je završetak koncerta kada je Dubois iz džepa izvadio list papira, na kojem je imao notama zapisane jednostavne melodijske linije nekoliko hrvatskih božićnih pjesama.
Najviše minutu gledao je u te jednostavne note, potom namjestio registre orguljskih manuala i onda, iz glave, odsvirao fantastičnu improvizaciju s tutnjećim klimaksom kontrapunkta u kojem se prepletalo tih nekoliko melodija. U tom sam trenutku francuskog virtuoza doživio kao vrhunac evolucije glazbe i glazbenika koja je u Europi počela upravo u vrijeme i na mjestu gdje je u proljeće godine 1163. u prisutnosti kralja Luja VII. i pape Aleksandra III. postavljen kamen temeljac za novu katedralu.
Europa je do tada pjevala jednoglasno, na način koji danas nazivamo gregorijanskim pjevanjem, ukrašavajući tek tu i tamo jednostavne drevne melodije drugim glasom, onako kako naši Mediteranci svojim pjesmama dodaju terce. Ali, novo vrijeme i nova arhitektura tražili su i novu glazbu. Tako je paralelno s gradnjom jednog od najvećih čuda gotičke arhitekture, koja je matematičkim izračunima naučila kako da kamen digne put nebesa, u glazbenoj školi koja se također zvala Notre-Dame nastajala europska umjetnička glazbena polifonija.
Paralelno sa zašiljenim lukovima i kamenom mrežom potpornja uzdizale su nove, do tada nečuvene glazbene građevine u kojima se na jedan glas nadograđivao, nadovezivao i upletao ne jedan, nego dva, tri, četiri, pet i više novih vokalnih dionica.
Prvi je put sakralni tekst postao tek vezivno tkivo glazbi koja je postajala razlog i svrha sama sebi. Prva dvojica profesionalnih glazbenika koji su se proslavili svojim skladbama i kojima je povijest europske glazbe upamtila imena bili su upravo majstori notredamske škole Léonin i Pérotin.
I danas ta glazba zvuči čudesno i više ultramoderno nego arhaično, a onodobnom slušateljstvu bila je ništa manje začudna od nove čudesne arhitekture koja je nastajala pred njihovim očima. Orgulje su došle poslije, kao jedan od izraza te umjetnosti koje će po svojim zvukovnim mogućnostima nadmašiti tek veliki simfonijski orkestri koji bujaju tijekom 19. stoljeća.
Tamo, na otočiću usred rijeke Seine, udaren je temelj svih čudesa glazbene arhitekture koje će Europa stvoriti u nadolazećim stoljećima, od renesansne polifonije Palestrine, preko rascvalog baroka Vivaldija, Bacha i Händela, bečke škole Haydna, Mozarta i Beethovena, do romantičarske bujice i hipertrofije polifonog zvuka u simfonijama Gustava Mahlera. Upravo je zato i u glazbenom smislu Notre-Dame točka koju je opravdano zvati duhovnim, umjetničkim i kulturnim srcem Europe.
Dio te tradicije je i tretiranje glazbe u pariškoj katedrali na način i prema kriteriju izvrsnosti. Ne mogu se tamo mise i obredi pratiti amaterskim tamburanjem i jeftinim šlagerskim kičem. Kazivao nam je Vincent Dubois u Zagrebu kako su izgledala tri kruga testiranja njegovih glazbeničkih i orguljaških vještina koja je morao proći da bi zaslužio radno mjesto i naslov titularnog orguljaša Notre-Dame u Parizu. Bilo je to najrigoroznije moguće natjecanje koje je uključivalo i demonstraciju te naročite orguljaške vještine improvizacije kakvu je pokazao na koncertu u Lisinskom.
Naravno, morao je pokazati i da dobro poznaje katoličku liturgiju i liturgijsku glazbu, počevši od orguljske pratnje i harmonizacija gregorijanskih korala. Na kraju sam ga pitao je li ga itko, kod prijave ili u bilo kojoj etapi tih kvalifikacija, pitao za krsni list, koje je vjere i je li uopće vjernik.
Nisu tražili krsni list
– Ne. Bilo im je jedino važno kako sviram – odgovorio mi je.
Zbog svega ovog mnogi su odahnuli kada je dan nakon požara Vincent Dubois objavio: “Orgulje su spašene. Tek tu i tamo pokoja lokva, ništa dramatično. To je čudo! Moji kolege Olivier Latry, Philippe Lefebvre i ja bili smo cijelu noć u kontaktu i nismo mogli vjerovati što se događa.”
Objasnio je kako grandiozne orgulje nisu bile zahvaćene ni vatrom ni vodom zahvaljujući svom položaju na koru koji spaja dva zvonika i nije ispod krova s kojeg se slijevala voda iz vatrogasnih šmrkova.
Međutim, u posljednjoj poruci upozorio je kako će sljedećih nekoliko dana biti ključno dok se ne utvrdi u kojem su stanju cijela glavna lađa i svod. Bude li se u obnovi morali rušiti, cijele orgulje, koje su potpuno obnovljene prije pet godina, morat će biti nekamo preseljene.
“Ipak, mi već razmišljamo o budućnosti i obnovljenom sjaju zgrade katedrale i njenih velikih orgulja (našeg čeda!), među ostalim čudima”, poručio je na kraju optimistično Vincent Dubois zahvalivši na porukama utjehe i podrške kojima je bio obasut sa svih strana svijeta.
19. festival Žudija kraj Promine
Imate potporu za obnovu svih ljudi dobre volje bez obzira na rasu, religiju.