Da je doživio naše vrijeme, engleski antiutopist George
Orwell imao bi sasvim dovoljno poticaja da napiše nastavak
svoje osebujne “1984.“. U svijetu prepunom
svakovrsnih iščašenja ne bi mu manjkalo izazova
za njezin nastavak. Možda bi mu okosnicu činila i nevjerojatna, zdravom
razumu neshvatljiva presuda Haaškoga suda, apsurd da je
sustavno planirani zločin sveden na genocid u jednoj općini, a sveopći
zločin na pojedinačno ludilo i surovost. Ako bi neki bosanski Orwellov
Winston Smith i preživio rat u Bosni, vjerojatno bi poslije
haaške presude – ako mu brojni svjetski
O’Brieni nisu do kraja isprali mozak – na kraju
ipak poludio. Sve što su dosad međunarodni kontrolori misli
učinili na “ažuriranju prošlosti“ na
ovim prostorima nadmašeno je najnovijom haaškom
presudom, a svim ovdašnjim Winston Smithovima nedvojbeno je
poručeno da je nužno da i oni “zavole“ suvremenu
reinkarnaciju Velikog Brata.
Haaški suci su presudili ne samo da se u BiH nije dogodio
genocid nego da nije bio niti planiran! Dokaze nisu našli
– jer su utvrdili da nedvojbeno Adolf Hitler nikada nije
živio u Bosni. A nigdje nije pronađen ni neki Mein Kampf. Kako je
Memorandum SANU napisan na ćirilici, vjerojatno je to ljudima u crnim
togama bila dodatna zapreka da ga ozbiljno proučavaju. Ako je
nacistički program Hitleru “netko diktirao u pero“
pa ga on napisao “preko noći“, akademici SANU svoju
su inačicu sličnog programa pisali godinama. A oslanjali su se na
gotovo stoljetne želje svoje čaršije. Počelo je s
lingvističkim ekspanzionizmom Vuka Karadžića i
“Načertanijama“ Ilije Garašanina,
nastavilo prijetnjom Nikole Stojanovića “do istrage
vaše ili naše“, a potom i da
“ideja Kupinca nikada neće pobediti ideju
Kajmakčalana”. Završilo se pomnim planovima o
“etničkom čišćenju” Stevana Moljevića i
Draže Mihailovića.
Nastavljači politike spomenutih “političkih
klasika” nisu se u Hrvatskoj i BiH okušali samo
kao praktičari njihovih teorija nego i kao inovatori zločina. Nakon
stvaranja prve Jugoslavije u jednom razgovoru kipara Ivana
Meštrovića i jednog od najobrazovanijih srpskih političara
Stojana Protića, Meštrović je spomenuo i problem bosanskih
muslimana, na što je Protić hladno na njegovo zgražanje
“ponudio rješenje“ –
“nešto poseći“, nešto
prevesti “na veru pradedovsku“, a ostatak
“proterati u Tursku!” Poslije prvih slobodnih
bosanskih izbora današnji ministar vanjskih poslova Srbije
Vuk Drašković jednako toleranto “svakome ko digne
turski barjak” poručuje kako će “ostati i bez ruke
i bez barjaka”. Cjelokupno se provođenje takve politike u
Hrvatskoj, a napose u BiH, i doslovce provodilo kao
“seča”.
Haaški suci u srpskoj politici u BiH nisu našli
fašizma, a tek natruhu genocida u Srebrenici!? Kao da
Karadžić, Plavšićeva, Krajišnik i kompanija nisu
ponavljali Hitlerove, Goebbelsove i Himmlerove fašističke
obrasce. Stvaranju konclogora, protjerivanju
“nearijevaca“, širenju
“lebensrauma“ i zatiranju korijena, oni su dodali i
masovna planska silovanja kao svoj doprinos perverziji zla. Zar
stjerivanje Bošnjaka i Hrvata u žice Manjače i Trnoplja,
sustavno mučenje i izgladnjivanje, nije bio nakana genocida? Srebrenica
je bila samo krajnji trijumf te zloćudnosti. Ona nije bila nikakav
ograničeni plan s lokalnom izvedbom, kao što se može
razabrati nakon Haaga. Ali, ako se dogodi – kao u
“1984.“ – da laž bude prihvaćena kao
istina, da ona postane dokumentom, “tada će laž ući u
povijest i postati istinom“. Tada bi bila ostvarena perfidna
“duplozofska” parola: Tko vlada
prošlošću, vlada budućnošću. Da bi se
do kraja postigla takva “regulacija zbilje”,
vjerojatno nam slijedi nametanje “niza pobjeda protiv
vlastitog pamćenja”.
BIJEDA POLITIKE
