Posljednja tri desetljeća u Hrvatskoj bila su ono što su generacije učile samo u knjigama, a onda mi to sve doživjeli – povijesna zbivanja. Sve je, naravno, vezano uz i oko rata, koji je na ovim nemirnim i stoljećima nesređenim prostorima, nažalost, svakih nekoliko desetljeća ubirao svoje žrtve. Mnogo je bilo zbivanja, mnogo je i obljetnica. Na današnji dan prije osam godina Hrvati su doživjeli kulminaciju sreće, riješili se brojnih frustracija vezanih uz suđenje istaknutim hrvatskim ratnim generalima koji su tada nakon dugogodišnjih suđenja napokon pravno, formalno i s povijesnim značajem oslobođeni. U Haagu se bilo sudilo glavnom vojskovođi Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. I svi su se u Hrvatsku vratili čisti.
Rat je trajao pet godina, no suočavanje s posljedicama rata i hrvatske pobjede traje i do danas. Gotovina je u onom svom poznatom govoru na Trgu Bana Jelačića 16. studenoga 2012. zaključio da je njihovo oslobođenje naša zajednička pobjeda i da smo pobijedili i u pravnoj Oluji.
"Ovo je točka na 'i'. Rat pripada povijesti. Okrenimo se budućnosti svi zajedno", poručio je. Markač je u svom manje vojničkom, a više emotivnom govoru, podcrtao drugu veliku pobjedu koja se zbila u Haagu, a to je bilo potpuno povijesno pročišćenje hrvatskog Domovinskog rata, jer je u Haagu potvrđeno da "nije bilo zločinačkog pothvata te da su hrvatska vojska i policija časno oslobodile svoju domovinu".
O miru i okretanju budućnosti, međutim, prije Gotovine govorio je još hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Nakon završetka Oluje u Split je pošao Vlakom slobode, gdje su ga na Rivi dočekale stotine tisuća oduševljenih građana koji su slavili veliku ratnu pobjedu. Tuđman je tada mogao reći što god je želio, bio je glavni nacionalni junak i lider, te je samo kratko pitao "Što mi preostaje da vam još obećam?" I odmah je dobio jednodušni, a masovni odgovor tog nepreglednog mnoštva ljudi: "Vukovar. Vukovar!"
Bilo je to krajem kolovoza 1995. i svi su očekivali završnu vojnu operaciju i oslobađanje istoka Hrvatske. Ona je, što se vojnih priprema tiče, bila spremna i moguća. No Tuđmanov ego bio je toliko različit od ega njegovih nasljednika i on je prednost prvo dao razumnom i ljudskom rješenju. Potražio je način da mirnim metodama teritorijalno zaokruži Hrvatsku. Uspjelo mu je ono što se tada činilo nemoguće, da se u samo nekoliko godina vrati zadnji četvorni metar hrvatskog teritorija bez vojne akcije. Premda su mnogi Hrvati bili nestrpljivi i nezadovoljni te su tražili još jednu blistavu vojnu pobjedu, Tuđmana su zgrozile procjene da bi ona značila i desetak tisuća novih poginulih Hrvata i Srba. I zato je prednost dao mirnom rješenju i diplomaciji.
Danas se može s povijesne distance zaključiti kako ga rat i ratna pobjeda nimalo nisu opili, nego je razmišljao o desetljećima koja slijede i potrebi da se zakopa ratna sjekira, prvo između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Računica je bila jasna; građani srpske nacionalnosti koji su teritorijalno pripadali Hrvatskoj mogu birati, pa ako ne mogu podnijeti stvaranje neovisne hrvatske države, svoju buduću sreću mogu potražiti u Srbiji, a oni koji ne žele napustiti svoj dom, ostaju u Hrvatskoj. I opet je iz Zagreba putovao te 1997. vlak, ovog puta Vlak mira.
Video: Gotovina, Plenković, Reiner, Milošević u Kninu
Došavši na potpuno razrušenu željezničku stanicu u Borovu, nadomak Vukovara, Tuđman je predao sljedeću povijesnu poruku, a ona je sadržavala – poziv na praštanje. "Jer pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi". Dakle, kada je Gotovina 2012. rekao da se okrenemo budućnosti svi zajedno, to je bila potpuno ista vrsta poruke. I u njoj nije bilo nikakve pobjedničke opijenosti, nego samo želje da bude mir i da se misli na budućnost.
Od te 2012. Hrvatska je ponovno prolazila kroz turbulentna politička zbivanja, a bavljenje ratom i njegovim posljedicama intenzivno se nastavljalo i činilo se kako nikako ne možemo izvući prave poruke iz rata. A nastavak rata drugim sredstvima sigurno ne pripada među te željene poruke budućnosti. Ova 2020. godina ponovno nas je podsjetila na ratne godine, no Hrvati i Srbi u Hrvatskoj ovog puta nisu bili u prvom planu, nego zlokobna pandemija, virus koji ne bira naciju, nego je neprijatelj svima. Pitanje je jesu li rezultati parlamentarnih izbora u tome bili odlučujući ili nisu, no činjenica je da su Hrvati i hrvatski Srbi ljetos putem svojih političkih predstavnika krenuli u relaksiranje napetosti.
Na obilježavanju Oluje u Kninu pojavili su se zajedno vladajući politički predstavnici Hrvata i najjače etničke srpske stranke, a to je bio trenutak i za novi govor Ante Gotovine. A on nimalo nije promijenio ton i poruku iz 2012., nego je nastavio. Kazao je da smo kroz naučene lekcije iz povijesti postali jači i bolji ljudi, "spremni s optimizmom promišljati i raditi danas za bolje sutra". Kao i prije, taj za mir uvijek spremni i optimistični Gotovina možda jest razočarao neke od žešćih Hrvata, no nimalo nije razočarao većinu onih građana Hrvatske koji su spremni povijesne lekcije shvatiti u srži i dati prednost miru i razumu.
Sad se opet i uvijek iznova pojavljuju oni koji će tih naših 30 godina borbi za hrvatsku državu klevetati, pa i ismijavati zbog toga što je nikad nisu ni željeli ni osjećali ili su u nju zbog nepravdi koje su doživjeli razočarani, pa misle da je više ne treba voljeti. Oni, naravno, imaju pravo na svoju mrzovoljnost i razočaranje, kao što i većina onih koji žive u sadašnjoj Hrvatskoj i uz sve probleme i ove 2020. imaju pravo zaključiti da mi sada ipak jesmo bolji ljudi, da je rat iza nas i da je okretanje budućnosti nešto čemu se valja veseliti.
Oslobođeni generali, a Hrvatska ostala u zatočeništvu struktura!