Kao dječak, Pavao Markač svake je godine na Veliku Gospu pješačio s roditeljima, braćom i sestrama iz Goričana do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Svetoj Mariji. Kilometri su se topili u molitvi i pjesmi. Upravo je to hodočašće dugo desetak kilometara odredilo njegov daljnji život. Osjetio je poziv i postao svećenik. Nakon 16 godina župnikovanja po Podravini vratio se u svoje Međimurje, i to upravo u župu Sveta Marija! Pune 22 godine ju je vodio, a sad ide u mirovinu. Vodi nas kroz crkvu koju je obnovio i s knedlom u grlu opisuje oltare, orgulje, kipove... – Iz mog je Goričana uvijek bila najveća procesija, pa sam preko nje i zavolio ovaj dragi lik, kip Majke Božje na Nebo Uznesene. Da sam samo jedan dan bio župnik u Svetoj Mariji, bio bih presretan. Vjera me svih tih hodočasnika i župljana jača. Cijelu godinu od toga živim, od tog mnoštva koje dolazi – kaže vlč. Markač, koji će se preseliti u svećenički umirovljenički dom i župu prepustiti svom nasljedniku.
Gospa daje snage za dalje
Vidite ovaj zvonik, pokazuje, obnovili smo ga 2003. godine. Majstori koji su došli pogledati stanje crkve rekli su zvonik na mjestu drži samo lim. – Kad je bio onaj jaki potres prije nekoliko mjeseci, kad se i ovdje sve zanjihalo, prvo sam se prekrižio i pomislio na moje župljane, jesu li dobro, a onda sam potrčao pogledati je li moj zvonik još na mjestu. Borimo se sačuvati ovaj Božji hram. Mnogi vjernici kažu da je ova crkva za njih kao mala katedrala. Tu sam kao doma. Nemam kuću, nemam vikendicu, sve mi je u ovoj crkvi. Ponosan sam i duboko Bogu zahvalan za 46 godina svećeništva – kaže vlč. Markač. Dolazi iz siromašne obitelji. Roditelji su se bavili košaraštvom, pletenjem košara od vrbove šibe i poljoprivredom, a onda je otac otišao na rad u inozemstvo. – Majka i otac zarađivali su kruh za nas petero djece. Darovali su nam i svetu vjeru. Od te vjere živim. Stalno mislim na majku Barbaru i oca Pavla... – govori. Na župnom dvoru pomaže mu sestra Marija. Traje posljednje hodočašće u kojem će vlč. Pavao biti domaćin. – Puno je ljudi dolazilo u ovo svetište.
Tko nije mogao u Mariju Bistricu, bilo zbog bolesti bilo neimaštine, dolazio je u Svetu Mariju. Dolaze sa zavjetima. Majka Božja je kao magnet koji privlači. Kao što je, čast tatama, majka kod kuće sve, tako i ovdje ona privlači i ljudima daju utjehu. Kao što se kod kuće povjeravamo majci, tako se ovdje povjeravamo Mariji. Kantor Ivan Mustač napisao je: “Kad vam se nekaj prehiti, samo dojdite u Svetu Mariju, tu bute našli utjehu” – kaže. Nije mu žao što je svih 46 godina svećeništva bio “seoski župnik”. – Imao sam ponuda biti čak i u Novom Zagrebu, ali nije to za mene. Meni je mala seoska župa pri srcu, volim svaki dan pitati ljude “kak ste kaj, kaj delate”.
Zavolio sam ove ljude i disao s njima, posjećivao bolesnike u bolnici i staračkim domovima. Mali čovjek je važan – ističe. Sjeća se kako je škola u Svetom Mariji, u koji spada i selo Donji Mihaljevec, prije 22 godine imala 250 učenika, a danas 150. – Poručujem svim vlastima, od najmanjih do najviših, da ulažu u obitelj, u djecu. Obitelj je temelj – napominje. Ponosan je na svoje ministrante koji se svake godina nakon blagoslova kuća odriču dijela novca za djecu s posebnim potrebama za Caritasov dom Antun Bogdan u Čakovcu. Kao i u Svetu Mariju, danas će se hodočastiti u marijanska svetišta diljem Hrvatske. Vesna Grgurić iz okolice Duge Rese jedna je od vjernih hodočasnica koja svake godine sa svojom župom odlazi u Mariju Bistricu, a blagdan Velike Gospe slavi u Novigradu na Dobri, u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije.
– Meni hodočašće u Mariju Bistru jako puno znači. Suprug je tamo bio sa mnom prvi puta prije 14 godina, i tamo joj se zavjetovao, obzirom da se liječi od alkoholizma. Od tada do danas on s time nema problema. Zato mi Majka Božja, snaga i vjera koju ona daje, puno znače u životu. Ona je mog supruga i mene na neki način zavjetovala i mi joj se uvijek vraćamo – priča nam Vesna. I ove će godine, kaže, Gospi na misi u Novigradu na Dobri povjeriti sve svoje nedaće i bolesti. Boluje od Parkinsonove bolesti i iza nje je devet operacija. Gospa će joj, vjeruje, dati snage za dalje. – Uz Božju pomoć sve se može. Na hodočašćima mislim i na svoje najbliže koji nisu mogli doći i molim se i za njih. Bila sam na Trsatu i kod Majke Božje Krasne na Velebitu, a želja mi je ići i u Međugorje – dodaje.
Zahvalile Gospi
Karlovčanke, sestre blizanke Klaudija Radočaj i Danijela Moguš iz župe Majke Božje Marije Snježne na Kamenskom, gdje se održava velika svečanost povodom Velike Gospe i u procesiji nosi kip Majke Božje Snježne, imaju posebnu vezu s Gospom.
– Otkako smo prohodale i znamo za sebe, s obitelji hodočastimo na Kamensko. To je poseban osjećaj i doživljaj za koji se pripremamo čitavu godinu. Kao djevojke smo nosile i kip Majke Božje Snježne u procesiji, odjevene u narodnu nošnju, i 1998. kad je biskup Franjo Kuharić predvodio misu. Kasnije je i moja kćer bila u pratnji moje nećakinje koja je nosila kip. Meni i mojoj sestri to je bila tim više velika čast jer smo djetinjstvo proživjele u Njemačkoj – priča nam Danijela. Gospa je, kažu, bila i ta koja ih je pozvala da se vrate živjeti u Hrvatsku nakon rata. – Bile smo na životnom raskrižju; ostati u Njemačkoj, birati bogati zapad, materijalno ili preuzeti križ željenog povratka u domovinu. Tu smo osjetile njen poziv da se vratimo. Zapravo, nas je u domovinu vratila naša vjera koja je u Hrvatskoj puno veća i jača nego vani. Te godine, kada smo se vratile u Hrvatsku otišla sam u Međugorje i zahvalila Gospi jer je uslišila naše molbe – napominje Klaudija.
Sestre su, zahvaljujući ocu, postale hodočasnice još u Njemačkoj. U Hrvatskoj su bile u Mariji Bistrici, a posebno pamte godinu u kojoj je Alojzije Stepinac proglašen blaženim, na Trsatu. Bile su na susretu hrvatske katoličke mladeži na splitskom Poljudu, zatim u Istri, ali i u Maloj Subotici kod Čakovca kod Majke Triput Divne, Kraljice i Pobjednice schönstattske. To je Gospa koju primaju u dom. – S njome smo sklopile savez ljubavi koji vrijedi za čitav život. I voditeljice smo grupe u svojim mjestima, pa već niz obitelji oko nas prima Gospu. Gospa i vjera pružaju mir, zajedništvo, snagu koju nigdje drugdje ne možeš osjetiti. Ona nam je zato i kao zemaljska, ne samo nebeska majka. Ona je kraljica mira, ponizna je, ali ponosna, stalna zagovarateljica za sve nas kod Isusa. Gospa nas stalno zove, u sva svoja svetišta, ali ipak najviše nas zove naša Snježna Gospa na Kamenskom – kažu nam sestre Klaudija i Danijela.
S toliko glupih ljudi Hrvatska ne moze jos dugo opstati. Ovo vec odavno nije normalno.