Je l’ radi frizerka?, pitam u kafiću “Lujzijana” u središtu Čabra. Jedan je od tri kafića. Restorana nema. Nema ni ljudi. Sresti nekoga na cesti je lutrija. Petak je popodne, sve je zaleđeno, teško se hoda. Usto, čeka se i snježna mećava koja treba početi svakog časa. Svi su kod kuće, tek u kafiću nekoliko ljudi. Gledaju u čudu na vratima neznanca, tu se svi poznaju, nepoznati rijetko prođu.
– Toliko sam se dugo vozio od Delnica do vas da mi je kosa narasla, spremna je za šišanje... – dobacujem u šali aludirajući na put od Delnica i 50 kilometara vožnje po cesti koja podsjeća na sljemensku.
– Frizerku Natali sreli smo maloprije, sad je prošla, ali zatvorila je obrt – kažu na šanku.
Nisam, dakako, stigao zbog frizure u srce Gorskog kotara, na samu granicu sa Slovenijom, ionako je kapa na glavi, nego vidjeti kako se u Čabru živi. Zašto baš Čabar? Prošlih dana izašli su statistički podaci, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, da je Čabar jedini hrvatski grad u kojem se rodilo više izvanbračne djece nego one rođene u braku.
Podatak kaže da je tamo lani rođeno 11 djece u bračnim zajednicama, dok je njih 13 rođeno izvanbračno. No, prednjači grad i na drugoj statističkoj ljestvici. Taj drugi podatak objavljen ovog tjedna kaže da grad i ne osjeća problem siromaštva, da ima rizik od siromaštva tek 4,7 posto.
Zagreb ima rizik od siromaštva 9,8 posto, Finska ili Danska imaju – 12 posto. No, to su suhoparni brojevi, idemo vidjeti kakva je praksa. Što je na terenu. U Čabru.
– Statistika je varljiva. Brojke su jedno na papiru, ali u praksi sasvim drugo – kažu u Čabru.
– Zašto je taj broj takav? Dio djece rođen je u naselju Ponikve, gdje se ljudi rijetko vjenčaju. A neka su se djeca rodila lani, a njihovi se roditelji vjenčali kasnije, jer su željeli spojiti krstitke djece i vjenčanje. Pa se ta djeca više ne mogu računati kao “izvanbračna”, jer roditelji su im danas u braku – kažu u gradu u kojem je i njih same zainteresirao taj podatak.
– Uostalom, djevojku ćeš tu teško naći, većinom su zauzete – dodaju.
– A dečki su slobodni, ima ih... Jer, djevojke odu studirati. U Ljubljanu, u Rijeku, u Zagreb... A dečki ovdje dobiju posao, bilo u drvnoj industriji, službama kao što je policija itd. Djevojke odu i više se ne vrate.
Ostanu živjeti u velikom gradu. Depopulacija je problem koji nas muči. A što je sa statističkim podatkom o tome da je ovdje najmanja šansa da čovjek postane siromašan?, pitam društvo iz Čabra.
– Bila je ovdje jaka drvna industrija, u kojoj se zapošljavalo oko 500 ljudi, danas ih radi tek sto. No, na Hrvatski zavod za zapošljavanje rijetki se prijavljuju, pokušavaju pronaći posao. Neki rade u Sloveniji, neki rade ovdje, drugi odu trbuhom za kruhom. I zato je taj podatak takav – kažu u gradu.
Za stolom u ćošku šahovska ploča, dvojac zadubljen u šah. Kave koje su na stolu odavno su im se ohladile. Stoje netaknute, toliko su se posvetili igri da su na šalice zaboravili. Sjedam s njima, a dečki govore:
– Nađemo se tu i tamo, ali kad sjednemo za stol, igramo satima – kaže Andrej Zbašnik (40) dok vuče figure. Konceptualni je umjetnik, pisac, radi performanse...
– Znaš zašto je tu lijepo? Udaljeni smo, istina, ali ovaj mir čovjeku nudi meditativnu atmosferu. Izvlači iz tebe kreativnost, ovdje je raj za umjetnika... Puno čitam, šećem se uz rijeku Čabranku koja je granica sa Slovenijom.
Taj mir može mi pomoći riješiti nesporazume sa samim sobom. Jer, nitko te ne može izbaciti iz takta koliko možeš sam sebe. Sami sebi stvaramo probleme, toga nismo ni svjesni. Sve je u glavi – dodaje Zbašnik, koji ipak stvara probleme – šahovskom protivniku za stolom.
– Dok vi govorite, ja slušam, a onda me Andrej matirao! – kroza smijeh kaže Mišo Đođo (34).
– Eto, ja nisam iz Čabra. Iz Popovače sam. Učitelj sam. Radim tu već devet godina, napola sam domaći – kaže Đođo.
– Radim u dvije područne škole, a u jednom razredu imam svega dva učenika! Dva su dečka u petom razredu pa, ako je jedan bolestan ili ne može doći u školu, predajem samo jednom – veselo kaže Mišo.
– Pa to je kao u doba aristokracije u renesansi, kad si na dvoru imao svog privatnog učitelja – dobacuje Zbašnik.
Odložili su figure, govore o tome kako žive.
– U Tršću predajem povijest i geografiju, a u Prezidu geografiju. Stigao sam iz Zagreba ovdje raditi. Prvo čega se sjećam bila je cijena stanarine. Iznenadilo me kad sam vidio da ovdje možeš unajmiti lijep veliki stan za 700 ili 1000 kuna – kaže nam Đođo.
– Znaš, i ja sam se doselio u Čabar. Živio sam u Poreču, no nakon rastave vratio sam se u svoj rodni kraj – dodaje Zbašnik.
Ostavljam ih, izlazim iz kafića u kojem je cijena pola litre piva 11 kuna, kave su po šest kuna.. Na odlasku me pitaju:
– Kad da kupimo novine?
U nedjelju!
Na cesti srećem jednu majku u šetnji sa svojom kćeri. Sve je zaleđeno, oprezne su.
– I ja sam se doselila iz Rijeke, živjela sam u kvartu Krnjevo, a došla sam zbog ljubavi. Udala sam se i došla u Čabar.
Žuri se pa pokazuje na susjednu kuću.
– Voda se zamrznula, idemo k susjedi Tanji po nekoliko litara – govori Ana.
– Kad će se otopiti? Prvog svibnja! Haha, ma šalim se. Negdje se voda u cijevi zaledila, a ne mogu otkriti gdje. Trebalo bi raskopavati cestu. Za nekoliko dana, kad se temperature malo dignu, voda će opet poteći. Navikne se čovjek.
Pitam je, s obzirom na to da je iz velikog grada, kako joj je živjeti u Gorskom kotaru.
– Imaš slobodu kretanja! Nemaš straha od lopova. Automobil ne moraš zaključavati. Imate li djecu, ovdje je prekrasno živjeti. Problem je što po sadržaje moraš odlaziti izvan mjesta.
Njezina kći objašnjava:
– Na karate idemo u Sloveniju, u glazbenu školu u Delnice...
Kako je živjeti, kakvi su Gorani, pitam Riječanku?
– Samozatajni. Neće javno reći koji ih problemi muče. U gradu doznajem i da imaju susjedu iz Gerova, a Čabar uključuje i mjesta Prezid, Tršće, Gerovo i Plešce, koja je dva puta osvojila automobil na nagradnoj igri.
– Dva je puta dobila auto! Svaka čast. Za Čabar je to bila velika stvar. Mijenja automobile jer čita novine – kažu u gradu.
Središtem dominira kurija Petra Zrinskog. Kucam na vrata, a otvara ih Ivana Lakota, pročelnica Jedinstvenog upravnog odjela.
– Lijepo se ovdje živi. Malo nas je, ukupno u svim mjestima nešto više od tri tisuće. Znamo se u dušu, nemaš što razmišljati, ako si u bilo kakvom problemu, svatko će ti pomoći, trebaš samo uzeti mobitel u ruku – kaže Lakota.
Kako je, kao djetetu, odrasti u zelenom srcu Hrvatske?
– Sigurno! Za našu djecu ne moramo se bojati kao što moraju roditelji u velikom gradu. Meni kao mladoj bilo je užitak provesti ovdje djetinjstvo. Pamtim kako smo ljeti išli brati borovnice. Poznati smo baš po borovnicama! Štrukle od borovnice turisti stalno traže.
Ali, nije lako. Ne može ih se brati grabljicama, bilo bi to varanje, već rukom, jednu po jednu. Da biste napunili teglicu od litre borovnicama, treba vam dva sata branja! A zimi, znalo je ovdje biti i po dva metra snijega, hodali smo ulicama kao po labirintu.
U to doba nije bilo ralica kao danas, već su zaista imale dio za čišćenje snijega u obliku slova V. Pa imali smo zimske igre, dečki su vukli na sanjkama, trčali na skijama... Danas klinci i ovdje vrijeme provode uz mobitele ili tablete.
To doba života ne bih mijenjala ni za jedan grad. Kad sam to objašnjavala curama na fakultetu u Rijeci, mislile su da mi ovdje živimo u kućama u kojima je na katu stan, a u prizemlju štala. Svašta! Evo, imamo zumbu, teretanu, živimo kao i svi drugi. Imamo i mažoretkinje, nogometni klub. Pa ne gledamo mi ovdje već stotinu godina u drvenu žlicu samo zato što smo dislocirani!
Pokazuje kroz prozor kurije u kojoj su nekad bili Zrinski, na mostić.
– Pola mostića je hrvatski dio, pola slovenski. Da biste ga prešli, treba vam dozvola. A ona kuća, odmah preko puta, je od susjeda koji više vremena provodi u Hrvatskoj. Dijeli nas sa Slovenijom tek nekoliko koraka. Možda sedam-osam.
A život na snijegu, kako se snalazite?
– Ako je jaka zima, za obiteljsku kuću treba i 35 metara drva. To su otprilike dva kamiona. U Rijeci, tko grije, trebat će puno manje, recimo četiri metra drva... Problem života na snijegu je tek to što se moraš ranije ustati da bi očistio automobil.
Pravi problem stvara nam što nema javnog prijevoza. Iz Gerova do Čabra je 18 kilometara ili do Prezida 12. I ako nemaš automobil, pješice je to previše, moraš se snalaziti. Međugradska linija postoji, ide do Rijeke i Delnica, ali polazi tek dva puta dnevno, i dva se puta vraća u Čabar.
Kako se tu snalaze stariji? Oni koji nemaju automobile?
– Pomažemo starijima, šestero mlađih ljudi obilazi naše najstarije susjede, pomažu im, donesu lijekove, odu u dućan, porazgovaraju s njima, učine im kakav kućanski posao. Prednost je i što su sve službe unutar nekoliko metara. Jedna vrata su katastar, druga gruntovnica, tu je i Porezna uprava, Centar za socijalne slučajeve, komunalno, gradska uprava, javni bilježnik...
U razgovor se uključila jedna Čabranka koja kaže:
– Poseban je i goranski govor. Evo vam primjera: za košulju ovdje u Tršću govore srajca, a u Gerovu rubača. Čarape su žvake i sokne, a jastuk poušter ili vankuš. Ovisi u kojem ste dijelu Čabra.
Zanimljiva je i činjenica kako je ovdje normalno da, kad se ujutro probudiš, u vrtu vidiš srnu, i to kako, recimo, jede grah. Ili salatu, blitvu, ma sve! Zanimljivo, one se ljudi uopće ne boje, ne smeta im jesi li ti u vrtu ili ne, a znaju dolaziti uvijek u isto vrijeme. Između 17 i 17.30 sati. Eto, životinje su nevjerojatno točne. Drugi bi za takav pogled platili, a nama je svakodnevica.
Na odlasku ispraćuju me i kažu:
– U Čabar se ne može navratiti, tu moraš doći namjerno! – kažu sa smiješkom.
Istina, ovdje nikome nije usput doći, ali šteta što je rubrika “odlasci” puna. Oni s kojima sam razgovarao redom su rekli:
– Čabar ne bismo mijenjali za veliki grad!
>> Jedino se u ovom hrvatskom gradu rodilo više izvanbračne od bračne djece
Bio u Cabru neki dan, mecava, snijeg i minus 11, ali lijepo je mijesto, divlje, a pitomo! Pozdrav svim Goranima i neka vas ne uzrujavaju ovi komentari velikih malograđana, neka oni zive u svojoj guzvi i stresu, a vi uzivajte u zelenom srcu Hrvatske!