Nije big game fishing za svačiji džep, kaže Gordan Pintar (58), splitski kralj betona, dok na njegovu brodu “Tajna veza” čekamo ribu da zagrize na natjecanju “Tuna fever” – Rogoznica 2019. Ekstremni sportski ribolovci nerado primaju novinare na brod, ali Pintaru to ne smeta, on je dobar čovjek i otvoren prema javnosti.
Pintar je, kaže, prije radio od jutra do sutra, a onda ga je prije desetak godina “uzeo” fishing, sportski ribolov, ali ne slučajno. Kao dijete bavio se ribolovom, obišao je sve rijeke po Bosni. – Sa šest godina izrađivao sam štapove za pecanje, odsjekli bismo vrbovu granu i pravili štapove. Ovdje ljudi love na udicu, zašto ne naprave štap? – pita se Pintar, rođeni Sarajlija koji je za poslom došao u Split 1986., otvorio obrt te miješao i prevozio beton.
– Kad sam došao u Dalmaciju, više nije bilo vremena za ribolov, moraš raditi.
Danas više ne radi toliko mnogo, ali kad se odmara, isključi se i za njega ne postoji ništa do ribolova.
– Kad idem na more, prekinem vezu s kopnom i sve zaboravim. Niti me tko zove niti mi pada na pamet javiti se. Odmaram se tako da lovim tune, ležanje za mene nije odmor – kaže Pintar.
A sve je počelo 2004. kada je ulovio prvu tunu sa svog prvog broda „Marko Polo“ i više nije mogao stati.
– Kad sam je ulovio, bilo je gotovo. S prijateljem sam išao vidjeti kako hrane tune u kavezima pokraj Brača.
Ta hrana ide i izvan kaveza, pa se okupljaju i divlje tune. I ja bez veze bacim udicu i ulovim tunu. Tuna teška oko stotinu kilograma napravila je, kad sam je privukao bliže brodu, jedan krug pa zatim drugi. Prijatelj se sprema zakvačiti je kukom, međutim ona prekine flaks i pobjegne. Vratimo se u Split, sljedeći dan treba ići na posao, ali ja nisam otišao na posao nego brodom ravno u tunolov. I ulovim tunu koja pliva uz kaveze ribogojilišta, govori Pintar o svojem prvom velikom ribolovnom iskustvu. Poslije se adrenalin pretvorio u ovisnost o ribolovu. Stoga Pintar ne propušta neka natjecanja u sportskom ribolovu u Hrvatskoj.
Prije nego što smo startali iz Rogoznice na sučev znak – s ostalim timovima u brodovima koji se natječu na manifestaciji “Tuna fever” – Rogoznica 2019. – posada broda pripremila je dva velika kašuna srdela. Desetak nautičkih milja od obale ostali članovi posade u jednu mrežicu ubacili su srdele i zgnječili ih. Tu su mrežicu vukli po moru kako bi ostavili masni trag.
– Takav trag tuna navodno osjeti na milju i pol. Usto, oponašamo prirodu, kantom grabimo more i prolijevamo, pljuskamo kako bi tuna mislila da se po moru bacaju manje ribe, objašnjava Pintar. Međutim, čini se da je najučinkovitiji način da se ulovi tuna bacanje srdela oko broda. Među svim tim srdelama koje lagano tonu u dubinu, srdele su i na četiri udice. Plivajući za “brumom”, tuna na 30 do 40 metara dubine zagrize i mamac.
Bodovi i za puštenu ribu
Ne postoji, naime, pravilo ni savjet kako uloviti tunu.
– Kad si na moru, sve što misliš da znaš o lovu na tune, sve ono što si zapisivao, pada u vodu. Nema pravila, sve bude kontra onoga što si čuo – dodaje Pintar. Ima brodova koji su opremljeni skupocjenim sonarima, ali u big gameu to ništa ne znači. Tunu lovi ribolovac, a ne skupa oprema. Pitamo se hoće li tim “Tajne veze” imati sreće drugoga dana 5. natjecanja, koje organizira SRK Big Game Croatia i TZ Rogoznica?
Sportska natjecanja znaju biti prilično zanimljiva. Pobjeđuje najvještiji, uz malo sreće. Mnogo toga u tunolovu ovisi, dakako, o timu i njihovoj uigranosti.
Na “Tajnoj vezi” tim su činili Splićanin Duje Ostoić, vlasnik poduzeća za elektroinstalacije i njegova dvanaestogodišnja kći Lea, zatim Ivan Perić iz Ljubuškoga, talentirani trgovac naftom, dok su gosti bili splitski ortoped Bruno Luetić te fotograf, novinar i ekstremno bogati Turčin iz Njemačke kojem je životna želja jednoga dana loviti tune, bez obzira na to što ne podnosi more.
U očekivanju da tuna zagrize, društvo zabavlja Ivan Perić. Čekajući da se zategne flaks na jednom od štapova, postaje prilično dosadno. A onda, iznenada, članovi tima počeli su se ponašati kao da ih je udarila munja nebeska. Zagrizla je.
– Ovdje Tajna veza. Riba na štapu, javlja radiovezom sucima i ostalim timovima Lea Ostoić kojoj je more u krvi baš kao i ocu Duji. Onda je uslijedila Pintarova borba s tunom. Evo kako to izgleda.
Dok Pintar oblači borbeni prsluk i preuzima kontrolu nad štapom, ostali članovi tima brzo namotavaju flaks na motalice ostalih štapova kako se najloni ne bi zamrsili i otežali Pintaru vađenje tune koja je zagrizla. Pintar zabija štap u utor, ležište borbenog prsluka. I povlači tunu. Pravila su takva da mu nitko ne smije pomagati s tim da cijelo vrijeme mora biti na nogama. Kada tuna vuče flaks prema sebi, dalje od broda ili u dubinu, Pintar popušta i najlon se odmotava. Onda vuče ribu prema brodu, zateže, tako da je tuna sve umornija i sve bliže brodu. Borba s tunom, ovisno o njenoj težini, može trajati i do dva sata.
Pintar traži vodu, žedan je i zbog iscrpljenosti i zbog uzbuđenja, adrenalina. Dok se bori s tunom, zanimljivo, ima savršen pregled nad situacijom i istančan osjećaj za kontrolu. Članovima svoga tima zapovijeda što da učine, povisuje na njih ton ako kasne ili zaborave odraditi neke sitnice koje su u tunolovu važne i o kojima ulov može doći u pitanje.
Odakle sposobnost da se održi takva kontrola nad svime dok se bori s tunom?!
– Adrenalin. Zbog njega ima izoštrenu misao i čula, objašnjava dr. Luetić.
Pintar se pribojava da tuna ne krene naglo ispod broda.
– Neke tune znaju da će flaks puknuti ako idu ispod propelera, komentira dr. Luetić.
Konačno, Pintar je dovukao tunu blizu broda. Golema izmorena riba napravila je još nekoliko krugova. Članovi tima u uzbuđenju govore da tuna ima stotinu kilograma. A kad ju je Pintar privukao na metar-dva do broda, Ostoić je vrlo vješto kukom privukao tunu te su je izvukli na krmu.
– Tajna veza. Riba na brodu, javlja radiovezom sucima i timovima ostalih brodova Ostoićeva kći Lea. Potom Ivan Perić sićem grabi more, polijeva tunu i čisti krmu. Prilikom snimanja i fotografiranja ne smije se vidjeti krv, takva su pravila. Ribu potom vežu za rep. Uslijedilo je fotografiranje. Tajnoj vezi prilazi sudački brod s kojeg je snimljen ulov i Pintarova borba s tunom. Suci su potom vezali tunu za rep, povukli je i ukrcali na svoj brod. Uslijedilo je olakšanje. Za tim “Tajne veze” nije propao dan, bez obzira na to hoće li toga dana biti još ulova.
Sukladno dobrim običajima, neki članovi tima nazdravljaju pivom. Kad je tuna izvučena na krmu, procijenili su da ipak nije teška stotinjak kilograma nego 60-ak. Naime, ulovljena riba ispod 40 kg težine ne smije se izvlačiti na brod, a njena težina procjenjuje se po dužini. Ako je riba lakša od 40 kg i ako je izvučena na brod, tada ribolovac dobiva kaznene bodove. Stoga nikome nije u interesu da uhvati nedovoljno tešku ribu i izvuče je na krmu.
Ako se procijeni da ulovljena riba nema 40 kg, nju se pusti u more, sve se to snimi, i za to se dobiju bodovi. Mobitelom se snima zadnja minuta lova, broj štapa, ribolovac, prereže se krena i tuna se s udicom u ustima vrati u more. Kako su udice od materijala razgradljivih u nepcu, takve tune ostanu žive. Međutim, u moru se od šoka i iscrpljenosti oporavljaju i mjesec dana.
Čekamo. Hoće li do kraja drugog ribolovnog dana još neka riba zagristi?
Na nekim natjecanjima se, osim tune, mogu loviti i neke druge vrste ribe, za što se dobivaju bodovi, međutim ovo je ipak natjecanje u lovu na tune.
Sat prije kraja drugoga dana natjecanja “Tuna fever” – Rogoznica 2019. riba je opet zagrizla udicu. Pintar se opet hvata štapa i borbenog prsluka, zapovijeda da se namota krena na motalice drugih štapova. Kad je privukao golemu ribu blizu brodu, Lea Ostoić sve je snimila, njen otac prerezao je kren i riba je puštena u more. I za puštenu tunu tim “Tajne veze” dobio je bodove. Članovi posade ponadali su se da bi mogli biti pobjednici dana. Vraćamo se na obalu. Ribolovci s nestrpljenjem čekaju javno vaganje obilježenih tuna dok je turistima sve to besplatna atrakcija, posebno djeci koja prvi put vide ribe toliko velike kao da su doplivale ravno iz njihove mašte. Vaganje i bodovanje pokazalo je: Tajna veza nakon drugog ribolovnog dana zauzela je treće mjesto. Pintar je izvukao tunu tešku 54,6 kilograma. Nije loše, članovi tima su zadovoljni, ali su Slovenci ipak pobjednici.
Na hrvatskim službenim natjecanjima najbolji dobiju pozivnicu za odlazak i sudjelovanje na sportskom natjecanju u ribolovu u Kostariki.
Mada je prijašnjih godina znao izboriti odlazak u Kostariku, Pintar nikada nije otišao.
– Tamo moraš sve iznajmiti i platiti: put, smještaj, najam broda može stajati od 20 do 50 tisuća eura. Tamo nikada nisam bio, nisam toliko bogat – dodao je.
Pintar odlazi samo na natjecanja u Rogoznici i na Hvaru. U Rogoznici ima kuću, a na Hvaru pogon za miješanje betona. Ni članovi njegova tima ne idu na natjecanja izvan Hrvatske.
Pintarovoj ekipi pripada i popularni pjevač Željko Bebek koji, kad ima vremena , ide na lov na tune, međutim često je na turnejama pa ga nema. Ali zato je Bebekov sin Zvonimir, gitarist, često s Pintarom na brodu. Pintar i Željko Bebek upoznali su se u Spinutu, gdje su i jedan i drugi imali privezane brodove, jedan do drugoga.
– Ime brodu “Tajna veza” doista sam dao po pjesmi Bijelog dugmeta, ali Bebeka nisam poznavao iz Sarajeva. Dođem na brod jedno jutro, a Bebek sa svoje “Pahuljice” komentira: “Imate dobro ime za brod.”
No, kako Bebek u to vrijeme nije lovio ribu, Pintar je, vraćajući se s ulovom, postao Bebekovoj djeci pravi junak.
– Priča mi Bebek: “Ja spavam i moja djeca na provi, ti uplovljavaš, a oni viču: ‘Tata, tata, Pintar je ulovio ribu!’ Oni su vikali kao da si rock-zvijezda, kao da je došao Sting, bio si im uzor!” – pripovijeda Pintar koji je poslije u ribolov svojim brodom počeo voditi Bebeka i njegovu djecu. Međutim, kako je Bebek medijski praćen, priča je postala pomalo komična.
– Ljudi su me počeli doživljavati kao da sam skiper Željka Bebeka. Misle da je “Tajna veza” njegov brod. Pitaju me kad će doći, bez obzira na to što se njegov brod zove “Pahuljica” – smije se Pintar.
odi si pojedi hamburger od humano zaklanog goveda pa ces biti veseliji