Ako vaše ponašanje ne uzrokuje klinički značajnu patnju vas ili drugih te ne uzrokuje oštećenja u socijalnom, radnom i drugim bitnim područjima funkcioniranja, tada ste psihički zdravi. Zaključile su tako stotine stručnjaka, prvenstveno psihijatara, koji su radili na posljednjem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-V) u izdanju Američke psihijatrijske udruge. Peto je to izdanje ovog priručnika prvi put objavljenog 1952. godine, a ujedno je ovo i izdanje na kojemu se najdulje radilo, više od deset godina. Prijevod na hrvatski ove, kako to neki vole, a drugi preziru nazivati, psihijatrijske biblije, donio je priručnik od gotovo tisuću stranica na kojima su revidirana psihička oboljenja. Psihijatri u Hrvatskoj ne moraju se pridržavati tog sadržaja, dok je u nizu zemalja riječ o obveznoj literaturi. A i ta obveza proizlazi iz interesa više strana, od pacijenata do liječnika. Kad je neka dijagnoza u DSM-u, naime, tada pacijent može tražiti naknadu za liječenje nekog svog zdravstvenog problema od osiguravatelja.
Prepleteni interesi
Vrlo razumljiv primjer za to je – žalovanje. Osoba u nekom teškom trenutku života zapadne u takvo raspoloženje, ne uspijeva odrađivati svoje svakodnevne obveze, ali nema pravo na financiranje liječničke pomoći jer žalovanje kao dijagnoza ne postoji. Tako bi bilo u Americi, primjerice, gdje bi na naplatu došli svi posjeti psihologu, psihijatru, terapije... Možda je to teže shvatljivo iz hrvatske perspektive budući da neovisno o postojanju dijagnoze u klasifikaciji takav pacijent dobije besplatnu zdravstvenu skrb. Interes, međutim, ima i druga strana, odnosno liječnici – znanstvenici koji "brisanjem" dijagnoze iz DSM-a gube pravo na financiranje istraživanja nekog poremećaja. Dio je to razloga zbog kojih "druga strana" proziva psihijatriju za umjetno bildanje broja dijagnoza i patologiziranje normalnih ponašanja. Autori hrvatskog izdanja, psihijatri Vlado Jukić i Goran Arbanas, na to odgovaraju da ovaj priručnik čini upravo suprotno – smanjuje broj patologija i ne psihijatrizira društvo.
– Sljedeće će godine vjerojatno izaći Međunarodna klasifikacija bolesti (MKB). Oko DSM-a uvijek je strka, dok se za MKB neće ni čuti. To je priručnik Svjetske zdravstvene organizacije i obvezan je i u Hrvatskoj, a posljednji je izdan 1992. godine, što znači da je velikim dijelom zastario. MKB obuhvaća cijelu medicinu, sve dijagnoze i zasigurno će ih biti još više. Primjer vam je dijabetes, nekad se nije govorilo o dvama tipovima šećerne bolesti, a danas znamo da su to različite bolesti, no nitko ne prigovara. Proces nastanka DSM-a vrlo je transparentan; postojalo je 13 radnih skupina od kojih je svaka dobila svoje područje i prvi put nisu svi bili Amerikanci. U svaku su skupinu bili uključeni stručnjaci iz drugih dijelova svijeta i, nakon što su napravili prijedlog kako dijagnosticirati neki poremećaj, sve su kriterije javno objavili i svatko je mogao sudjelovati. Niste nužno morali biti stručnjak, no prihvaćali su se jedino komentari koji su bili citirani u nekim navodima iz literature. Dakle, niste mogli napisati neki komentar jer vi mislite da tako treba, nego ga znanstveno dokazati. Na kraju je bilo 13 tisuća komentara i na svaki su odgovorili, neke prihvatili – objašnjava dr. Arbanas, šef jedine ambulante za seksualne poremećaje u Hrvatskoj koju vodi na psihijatriji karlovačke Opće bolnice.
Jedan od komentara, ali ujedno i prijepora u stvaranju ovog priručnika, tako je bilo pitanje narcizma. Naime, postojao je velik pritisak da se narcisoidni poremećaj ličnosti izbaci iz klasifikacije te slijedom toga prestane biti psihijatrijska dijagnoza. Narcise ili osobe koje umišljaju da su najbolje, najpametnije, najljepše, dok su svi ostali manje-više ovdje kako bi se divili tom pojedincu, karakterizira ponašanje koje se u razvijenim zemljama, modernim ekonomijama – nagrađuje. Upravo su to, naime, profili koji su probitačni i poželjni u današnjem svijetu. Ali psihijatri su ipak rekli "ne" i narcisoidna osobnost ostala je duševna bolest. Neke su dijagnoze samo promijenile svoj službeni naziv kako bi bile manje diskriminirajuće i generalno manje osuđujuće poput mentalne retardacije koju se sada naziva intelektualnom onesposobljenošću. A dogodilo se i ono što kritičari najviše osporavaju – dodane su nove dijagnoze. Naši sugovornici ističu da je svaki poremećaj koji je pronašao svoje mjesto u ovoj klasifikaciji tamo naveden nakon niza znanstvenih dokaza. Tako je za ovisnost o klađenju kao psihičkom problemu pronađeno dovoljno dokaza i ovo je ponašanje danas postalo dijagnozom.
– Dok je DSM-IV razradio samo ovisnosti o tvarima koje utječu na mozak i koje izazivaju ovisnost, DSM-V u samo poglavlje uvodi pojam "ovisnosti" čime problem proširuje i na područje koje nije samo vezano uz sredstva ovisnosti poput alkohola, kokaina, sedativa, nego i na ovisnost o kockanju. Pošlo se od činjenice da kockanje aktivira sustav za nagradu u mozgu slično kao što ga aktivira zlouporaba droge, ali i da kockanje dovodi do nekih simptoma ponašanja koji bi se mogli usporediti s onima koji se javljaju kod uzimanja psihoaktivnih tvari – objašnjava dr. Jukić dodajući kako su stručnjaci razmatrali i druge potencijalne ovisnosti poput one o internetu, ali se zaključilo kako za to još nema dovoljno znanstvenih dokaza da se radi o mehanizmima sličnima kod uzimanja droga. Isti je zaključak i za neke druge "ovisnosti" koje su više, upozorit će ovi psihijatri, medijski nazivane poremećajima nego što je to medicinski dokazano.
Primjeri su za to ovisnost o seksu ili ovisnost o šopingu koji nisu uvršteni u ovaj priručnik, odnosno psihijatri nisu utvrdili da postoji dovoljno dokaza da bi se takva ponašanja mogla tretirati kao psihički poremećaji. Štoviše, sva seksualna ponašanja koja su smatrana i tretirana nenormalnima (a nazivana neprirodnima) ne smatraju se bolešću ako osoba u tome uživa te ako ne uključuje ljude koji na to nisu pristali.
– Uvedena je podjela na parafilije i parafilične poremećaje. Seksualna privlačnost prema nekom neljudskom objektu ili dijelu tijela su parafilije. Primjeri za to su voajerizam, ekshibicionizam, a DSM-V ovom podjelom odredio je da, ako netko uživa, recimo, da mu netko nanosi bol, to nije poremećaj ako su svi pristali i radi se o punoljetnim osobama. Stoga parafilija više nije bolest nego varijacija ljudske seksualnosti – objašnjava dr. Arbanas i ovim objašnjenjem otvara najdelikatnije pitanje, pitanje pedofilije. Premda ćemo u razgovoru pedofiliju odmah nazvati bolešću, dr. Arbanas objašnjava da je s tim u vezi najviše nedoumica upravo zbog velikog gađenja prema pedofilima. No medicina kaže sljedeće: ako pedofil samo mašta o djetetu, ali ga nikad nije ugrozio, tada on nema poremećaj. Ako se pak zbog toga osjeća loše, onda ima pedofilni poremećaj.
Dijagnoza i čupkanje kose
Dvojbena je to, upitna i vrlo diskutabilna definicija. Tako će za niz poremećaja reći oni već spomenuti protivnici kovanja novih dijagnoza. Jedan iz kategorije "novih" tako je i poremećaj prikupljanja koji predstavlja potrebu gomilanja nepotrebnih stvari u tako velikim količinama da oboljeli pretrpaju svoje kuće i svaki dan barem dva sata provode skupljajući stvari. Ljudi s takvim problemom dosad su dobivali dijagnozu opsesivno-kompulzivnog poremećaja, dok je prema novom DSM-u moguće postaviti i ovu novu dijagnozu. Isti je slučaj i s trihotilomanijom – čupkanjem kose i dlaka, što može biti simptom neurorazvojnog, ali i psihotičnog poremećaja, no mora se eliminirati i fizički uzrok poput, primjerice, svraba.
Dakle, nužna je detaljna definicija, maksimalno preciziranje simptoma za točnu dijagnozu o kojoj ovisi, između ostalog, i točna terapija te tijek bolesti odnosno njezino liječenje. Ista bolest drukčije se, ističu dr. Jukić i dr. Arbanas, može manifestirati u različitoj životnoj dobi ili ovisno o spolu oboljele osobe. Svoj utjecaj imaju i kulturološki uvjeti, što se može ilustrirati na primjeru žalovanja i tuge koji se drukčije izražavaju u različitim kulturama, a sve to opisano je na ovih tisuću stranica hrvatskog prijevoda DSM-a na kojima su godinu i pol radila 22 stručnjaka.
Glavno da je maštanje o maloj djeci normalna stvar?! Tako možemo maštati i o masovnim ubojstvima i izgleda biti normalni. Ovi psihijatri su zlo svijeta!