Nakon raspada vladajuće koalicije u Nizozemskoj prošlog ljeta zbog spora oko politike prema migrantima, premijer Mark Rutte je javno izjavljivao kako se potpuno povlači iz politike – ali očito to nije ozbiljno mislio. Jer ne samo da je ostao na čelu vlade do prijevremenih izbora ovog proljeća gdje je pobjednik bio desničarski populist Geert Wilders, nego je i partnerima u Europi dao do znanja kako ga zanima postati glavnim tajnikom NATO-a nakon Jensa Stoltenberga kad mu početkom listopada istekne mandat.
Zapravo, to bi bilo potpuno u duhu zapadnog obrambenog saveza gdje vojno zapovjedništvo redovito pripada najvažnijoj državi NATO-a, Sjedinjenim Američkim Državama, a položaj glavnog tajnika nekom Europljaninu. Po mogućnosti ne pretjerano velikoj vojnoj sili: od 14 glavnih tajnika su samo troje bili Britanci – prvi tajnik, političar i general Hastings Ismay do 1957., Peter Carrington (1984.-1988.) i George Robertson (1999.-2003.), jednom je to bio Nijemac - Manfred Wörner, od 1988. do svoje smrti u kolovozu 1994., ali inače su to gotovo redovito predstavnici manjih članica Saveza. Tako bi i Mark Rutte zapravo bio već četvrti Nizozemac na tom položaju, nakon Dirk Stikkera (1961.-1964.), Josepha Lunsa (1971.-1984.) i Jaap de Hoop Scheffera (2004.—2009.).
Nizozemska pomoć Ukrajini
No Europljani – i najprije mađarskom premijeru Orbanu se nipošto ne dopada Rutteov stav prema Ukrajini i Rusiji: vlada Ruttea je bila među prvima koja je izdašno pomogla Ukrajinu u vojnoj opremi, makar je upravo vlada liberala Ruttea također drastično smanjila izdatke za obranu tako da su i nizozemski arsenali u jadnom stanju. Jer ne na kraju, Nizozemska nije zaboravila i ne može oprostiti Rusiji obaranje civilnog zrakoplova Malaysia Airlines na letu MH-17 iz Amsterdama za Kuala Lumpur gdje su većina od gotovo 300 žrtava bili Nizozemci, a istraga je nedvojbeno utvrdila kako je avion bio oboren ruskom raketom ispaljenom u najmanju ruku sa položaja pod kontrolom pro-ruskih snaga na istoku Ukrajine.
VEZANI ČLANCI:
Zbog toga izbor Ruttea nije bio posve po volji niti slovačkom premijeru Ficu, ali Rutte je mađarskom premijeru Orbanu obećao držati se obećanja kojeg je Stoltenberg dao Budimpešti: Mađarska neće morati sudjelovati u vojnoj i bilo kakvoj drugoj pomoći Ukrajini, ali neka niti ne sprečava vojni savez u tome. Pod tom pretpostavkom je i Orban na socijalnoj mreži objavio kako je Mađarska „spremna podržati“ Nizozemca na položaju glavnog tajnika NATO-a, a dogovor je postignut i u Bratislavi. „Nakon zaključne diskusije s Mark Rutteom i savjetovanja s vladom Slovačke, Slovačka si može zamisliti Marka Ruttea kao šefa NATO-a“, izjavio je slovački predsjednik Peter Pellegrini.
Vrijeme za „nove"?
Po svemu sudeći, ostaje još jedino Rumunjska čiji predsjednik Klaus Iohannis također ima ambicija postati sljedećim glavnim tajnikom NATO-saveza. Njegov argument jest točan: do sad još nikad nije na čelu Saveza bio netko iz „novih“ članica, ali je veliko pitanje je li već došlo vrijeme za to. Jer za Ruttea govori i više drugih, veoma dobrih argumenata: najprije je to zapravo iznenađujuće dobar odnos ovog nizozemskog političara s bivšim – i mogućim budućim predsjednikom SAD, Donaldom Trumpom koji je Ruttea čak nazvao njegovim „prijateljem".
Drugi je argument i NATO kakav jest gdje i Stoltenbergu nije bilo uvijek lako sve 32 članice voditi prema istom cilju. Jer tu nije samo problem pomoći Ukrajini i odnosu prema Rusiji, nego je članica NATO-a i Turska sa pak njenim ambicijama u regiji za koju jedva da imaju sluha druge članice Saveza. I tu bi bilo bolje da na čelu NATO-a opet bude netko sa sjevera Europe, a ne političar države Balkana.
Bez strasti, ali pragmatično
Nizozemska novinarka i autorica knjige o Rutteu, Sheila Sitalsing dobro poznaje i slučajeve gdje se Rutte nipošto nije proslavio u domaćoj politici – kao što je na primjer katastrofalni postupak Rutteove vlade u doba pandemije korone gdje je prijetio slom čitave zdravstvene skrbi te zemlje, ali mu priznaje kako je Rutte „veoma uspješan upravljač u krizama“. Donedavnom nizozemskom premijeru je teško uopće odrediti nekakav politički stav, ali s takvim „premijerom bez sidra i kompasa se morao uvijek postići kompromis. Tako smo uvijek mogli ići dalje, ali bez nekakve strasti i uvjerenja“, piše u svojoj knjizi. Kriza i skandala je naravno bilo, ali ne slučajno su u Nizozemskoj svom premijeru dali nadimak „Teflon Rutte“ jer je uvijek nekako uspijevao da sve optužbe „kliznu“ s njega.
Rutte jest bio rekorder na čelu vlade Nizozemske – tu dužnost je obavljao u četiri mandata, od 2010. do ovog proljeća, a makar su se u njegovoj vladi mijenjali koalicijski partneri, uvijek je nekako znao postići dogovor – a i građani Nizozemske su uglavnom bili zadovoljni njegovom vladom i pragmatičnim načinom upravljanja zemljom. Nekakve velike ideje i vizije – kao što su se mogle čuti na primjer od francuskog predsjednika Macrona su se redovito lomile na vladi u Den Haagu koja je prije težila „politici malih koraka“. A to su također osobine koje bi svakako pomogle glavnom tajniku NATO-a u obavljanju svojih zadaća.
GALERIJA Analiza Putinovog posjeta Sjevernoj Koreji: Što Kim Jong Un dobiva od Rusije?
Ovo što su tražili (i dobili) Mađari i Slovaci, sasvim je OK. To bi trebala tražiti i Hrvatska. Zašto bi mi trpjeli zbog tuđeg rata?!