Gotovo je fascinantna ta lakoća kojom srbijanska politika već desetljećima prilagođuje, iskrivljuje, falsificira i podmeće kada je riječ o vlastitoj povijesti, a i kada tretiraju tuđu povijest, počesto i hrvatsku. Naprotiv, mijenjanje i “prilagođavanja” hrvatske povijesti najslađa je poslastica novosrbijanske politike.
Činio je to rado i prvi novovjeki srbijanski vožd Slobodan Milošević, a tu je sposobnost još dodatno razvio drugi novovjeki srbijanski vožd Aleksandar Vučić. No, uštimavanje istina o vlastitoj povijesti ipak im ide najbolje i u tome nemaju premca pa su tako ovih dana, na svečanoj akademiji u beogradskome Narodnom pozorištu, uz nazočnost cijeloga državnog i društvenog vrha Srbije, plus ikone prečanskih Srba Milorada Dodika, proslavili Dan pobjede nad fašizmom. Već i sama ta činjenica da Vučić, koji ni po čemu ne spada u antifašiste s obzirom na svoju političku ostavštinu, tradiciju, pa i sadašnjost, slavi međunarodni dan pobjede nad fašizmom i nacizmom, Hrvatima zvuči morbidno. Jer nikad se neće moći potisnuti i zaboraviti ono njegovo arlaukanje 1994. na okupiranim dijelovima Hrvatske i obećanje kako više nikad ti teritoriji neće pripadati Hrvatskoj. No, Vučić je majstor “prilagodbe”, pravi politički kameleon i već se može ustvrditi da je u nekim stvarima nadmašio i Miloševića. Milošević je tek koketirao s četništvom i dopuštao da “dobrovoljci” nose četničke kokarde, ali kao komunist nije mogao legalizirati četništvo i izjednačiti ga s antifašizmom. Vučiću je to uspjelo odavno.
Draža Mihailović i četnici nisu samo legalizirani kao i njihovi spomenici nego se već ukorijenila u školskom, medijskom i znanstvenom prostoru službena “istina” da Srbija ima dva antifašistička pokreta, onaj partizanski i onaj četnički. Pa i generali Vojske Srbije javno pjevaju četničke pjesme. Sada Vučić ide korak dalje jer njegova mnogoglava politička Hidra najveći je dio recitatorskog programa Dana pobjede sačinila od ljotićevskih pjesama i koračnica iz zbirke “Tvrđava”, koju su objavili suradnici nacističkog okupatora u okupiranoj Srbiji 1944. Dimitrije Ljotić je domaći, srpski fašist čije su dobrovoljačke jedinice služile nacistima i u koncentracijske logore sabirale i tjerale Židove i Srbe i nitko se do danas nije usudio uklopiti ih u pobjednike. Kraj rata su dočekali kao službena formacija nacističkih SS jedinica. Nakon beogradske akademije izbio je omanji skandal zbog tog ubacivanja domaćih fašista među pobjednike Drugoga svjetskog rata i partizane, no to su bili samo nejaki i pojedinačni glasovi slabe oporbe i nekih antifašista. Dok Vučićeva Hidra funkcionira, problema s prilagođavanjem stvarne istine u Srbiji onoj novoiskonstruiranoj istini nema. Sve je podređeno ostvarenju nacionalne strategije zajedništva i pomirenja. I dok se u Hrvatskoj već 30 godina pokušavamo riješiti jalove rasprave o partizanima i ustašama, u Srbiji je ta rasprava odavna riješena. Desetljećima se konstruirala nova, “bolja” istina o unutarsrpskim sukobima tako da su se sada na istoj strani, naravno onoj pobjedničkoj, eto našli i partizani i četnici i ljotićevci.
Još je za “prisajedinjenje” preostao tek Milan Nedić, lokalni kvisling, pa ako i njega nekako prevedu na pobjedničku stranu, jao si ga njemačkim i drugim okupatorima. Zapravo, sada najgore prolaze partizani i pripadnici NOB-a, čak ih se optužuje da su šurovali s okupatorima. Tako da se, kako su primijetili i rijetki kritičari u Srbiji, Dan pobjede u Srbiji više ne slavi partizanskim pjesmama, nego nekom čudnom mješavinom ruskih i koračnica domaćih fašista. I opet, tek su rijetki primijetili da je poprilično morbidno na citat poeme “Krvava bajka” Desanke Maksimović o strijeljanju muškaraca i dječaka u Kragujevcu, kojih su 2831 za odmazdu strijeljali Nijemci, “nakalemiti ljotićevsku koračnicu”. Ljotićevci su, naime, prikupljali i za strijeljanje Nijemcima izručili spomenute Kragujevčane.
Hrvatski je ovdje problem što se na prste jedne ruke mogu nabrojiti oni koji su medijski reagirali i primijetili taj novi Vučićev nacionalgemišt ili točnije špricer, to miješanje nove legure istine u Srbiji. Ali su istodobno puni mediji priča o rastućem nacionalizmu u Francuskoj i pismu generala, kao i o onom pismu američkih generala Bidenu. A o reakciji hrvatske politike, HAZU ili Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, koja je potpuno izostala, da i ne govorimo. Jedini se, do sada, što će izazvati veliko iznenađenje kod hrvatskih suverenista, o tome beogradskom derneku kritički izjasnio povjesničar Hrvoje Klasić. Naši kao da i dalje misle da će problem novog velikosrpskog političkog pokreta nestati ako se mi u Hrvatskoj pravimo da ništa ne vidimo. Dakle, ono što se politički i vojno događa u Beogradu, naprotiv, mora izazvati legitiman hrvatski nacionalni i politički interes. Kako nas ovaj novi Vučićev nacionalšpricer ne bi iznenadio.
Općepoznato je da je taj narod falsificirao čitavu svoju povjest pa ovakvi “sitni vremenski detalji” nisu iznenađenje .