Ljudska povijest isprepletena je ratovima i pitanje je možemo li uopće živjeti u miru, jer to se još nije dogodilo. Za neke ratove tvrdi se da su bili bitni i potrebni, kao što su to Američki građanski rat koji je na kraju doveo do pada ropstva ili Drugi svjetski rat kada je jedna strana imala zle namjere koje je trebalo zaustaviti. No što se događa kad rat bude jednostavno bizaran. Donosimo vam deset ratova bez kojih je čovječanstvo sigurno moglo, po odabiru Listverse.
Rat za kantu
Rat za kantu vodio se između dva grada države u Italiji, Bologne i Modene. Borili su se stotinama godina, iz čega je nastalo i određeno rivalstvo. Nakon tri stoljeća ratovanja, 1325. godine Bologna i Modena opet su zaratile jer su, prema legendi, stanovnici Modene ukrali kantu iz bunara u Bologni. Kanta koju su ukrali bila je dovoljan razlog da se bore još dvjesto godina, sve do 1529. godine kada su se napokon pomirili zbog Španjolaca koji su u tom trenutku prijetili cijeloj Italiji. Drži prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže, kako kaže izreka.
Rat zbog Jenkinsova uha
Robert Jenkins bio je kapetan na britanskom brodu u 18. stoljeću, na koji su se jednog dana 1731. godine ukrcali Španjolci, na koje su Britanci gledali kao na gusare. Prilikom pretraživanja broda Španjolci su odsjekli Jenkinsovo uho, što je dovelo do desetogodišnjeg rata između ovih dviju pomorskih sila u Karipskom moru. Britanska vlada dugo je ignorirala zahtjeve da objavi rat, ali 1738. godine napokon su odlučili uložiti resurse u sukob koji je trajao do 1748. godine, kada je u Europi započeo rat za austrijsko nasljeđe. Britanci i Španjolci nakon toga povukli su se iz rata i svi su sve vrlo brzo zaboravili, osim vjerojatno Jenkinsa.
Rat zbog kolača
Godine 1838., tijekom ranih godina Republike Meksiko, vladalo je bezakonje jer su se različite frakcije borile za vlast u zemlji, a stranci su bili u posebnoj nevolji. Kada bi ih pljačkaši opljačkali, ukrali njihove stvari ili uništili njihovu imovinu, bila je mala vjerojatnost da dobiju odštetu za to od meksičke vlade. Francuski slastičar poznat samo kao Monsieur Remontel naučio je to na teži način 1832. godine. Remontel je imao slastičarnicu na periferiji Mexico Cityja na mjestu zvanom Tacubaya. Navodno su meksički časnici opljačkali njegovu trgovinu i ukrali sve ukusne kolače. Zatražio je da mu meksička vlada nadoknadi štetu, a kada odšteta nije stigla, pozvao je vlasti u svojoj domovini da nešto učine po tom pitanju. Pozivajući se na Remontelove probleme i probleme mnogih drugih francuskih državljana koji žive u Meksiku, vlada Francuske odlučila je započeti cijeli rat zbog toga. Godine 1838. francuski premijer zahtijevao je od meksičke vlade da im plati 600.000 pezosa kako bi nadoknadili gubitak, a Meksikanci su odbili tu pretjeranu svotu; u to vrijeme prosječna dnevna plaća u Meksiku bila je samo oko jednog pezosa. Francuska mornarica odmah je uspostavila blokadu svih meksičkih lučkih gradova u Meksičkom zaljevu. Bitka se na kraju preselila i na kopno, gdje su Francuzi iskrcali svoje vojne snage. Napali su meksičku utvrdu i na kraju je zauzeli. Svaka strana izgubila je nekoliko stotina ljudi prije nego što je na kraju potpisan sporazum. Meksiko je pristao platiti kaznu od 600.000 pezosa kao dio mirovnog sporazuma. No nikada je nisu platili, a to neplaćanje na kraju je dovelo do drugog (i daleko intenzivnijeg) francuskog napada na Meksiko koji je trajao gotovo cijelo desetljeće, počevši 1861. godine.
VEZANI ČLANCI:
Rat u Toledu
Savezne države Ohio i Michigan ratovale su 1835. godine, između ostalog, zbog Toleda, grada u državi Ohio, i dugog, plodnog i važnog pojasa zemlje duž njihove granice. Sve je počelo s područjem koje je sada poznato kao "Toledo Strip". Grad Toledo i ušće rijeke Maumee, koja vodi u jezero Erie, bili su dio spora. To područje smatralo se posebno plodnim i potencijalno financijski važnim.Granice nisu bile jasno označene u prethodnom stoljeću, pa su svi polagali pravo na Toledo. Sve je kulminiralo 1835. godine kada je Michigan zatražio od savezne vlade da postane država, čije granice obuhvaćaju grad Toledo i cijeli Toledo Strip. Guverneri obje države donijeli su zakone koji su zabranjivali stanovnicima Toledo Stripa da se pokoravaju vlastima druge države, a zatim su obje države poslale pripadnike policije na svoje strane Toledo Stripa. Naposljetku bila je ozlijeđena samo jedna osoba, policajac koji je izboden u manjem sukobu tijekom spora oko zemlje. Srećom, preživio je. američki Kongres želio je da do ljeta 1836. sukob završi, pa je posredovao u pronalaženju kompromisa: Ohio će dobiti cijeli Toledo Strip, a zauzvrat će Michigan dobiti tri četvrtine Gornjeg poluotoka.
Rat zbog psa lutalice
Dana 18. listopada 1925. zamalo je izbio rat između Grčke i Bugarske nakon što je pas lutalica navodno prešao granicu i izazvao međunarodni incident. Grčka i Bugarska bile su uključene u dugotrajan spor oko svoje granice. Prema priči, grčki vojnici upali su u bugarski pogranični grad Petrič i trebalo ih je potisnuti. Bugarska vojska ubila je grčkog kapetana te stražara koji je prešao granicu bez dozvole. Kako su obje strane već imale vojnike i stražare postavljene duž granice, bio je potreban vrlo mali povod – u ovom slučaju navodno pas lutalica – da izazove pucnjavu. Jedna verzija priče tvrdi da je incident započeo nakon što je pas prešao granicu iz Grčke u Bugarsku na prijelazu Demir Kapija. Pas je pripadao grčkom vojniku koji je prešao granicu da zgrabi lutalicu i vrati ga na svoju stranu. Bugarima se to nije svidjelo, pa su pucali na vojnika. Bugarska je brzo reagirala ispričavši se za incident. Tvrdili su da je pucanje na grčke vojnike bilo nesporazum i izrazili su žaljenje. Bugari su također ponudili sudjelovanje u mješovitoj istrazi incidenta, dakle i grčki i bugarski časnici mogli su istražiti što se dogodilo. Grci nisu bili zainteresirani za to i nisu htjeli nikakve Bugare na svojem teritoriju. Zauzvrat, Grčka je postavila ultimatum Bugarskoj: kaznite odgovorne unutar 48 sati ili platite dva milijuna francuskih franaka kao odštetu obiteljima žrtava. U strahu od nasilnog sukoba, Liga naroda brzo je reagirala kako bi posredovala. Srećom, razum je prevladao i izbjegao se rat.
Rat zbog "Zlatnog stolca"
Godine 1900. Ujedinjeno Kraljevstvo vodilo je vrlo bizaran rat s nekadašnjim carstvom Ashanti u današnjoj zapadnoafričkoj državi Gani. Vođen je zbog "Zlatnog stolca" koji je bio važan simbol kulturnog i političkog identiteta naroda Ašanti i predstavlja njihovu povijest, nasljeđe i suverenitet. Britanci su htjeli kolonizirati cijelu tu obalnu regiju Afrike za sebe, a Ashanti nisu htjeli dopustiti da postanu njihova kolonija. Napetosti su prvi put eskalirale 1896. godine kada su Britanci poslali trupe da okupiraju regiju. Zatim su 1900. godine Ashanti pokrenuli ustanak koji su Britanci brzo ugušili pa potpuno zauzeli glavni grad Kumasi u Ašantiju. Sir Frederick Hodgson, koji je bio britanski administrator zadužen za cijelu novoformiranu koloniju, obratio se narodu Ašanti i zahtijevao da mu se dopusti sjesti na Zlatni stolac. Stolac se naime koristio u raznim ceremonijalnim prilikama, poput krunidbi kraljeva. Smatra se da bez Zlatnog stolca kralj nema legitimitet vladati. Ašanti su odbili taj zahtjev i sklonili artefakt. Uslijedio je rat nazvan Pobuna Zlatnog stolca. Bitke su trajale od ožujka do rujna 1900. godine. U raznim sukobima poginulo je nešto više od tisuću britanskih vojnika, a više od 2000 muškaraca naroda Ašanti izgubilo je živote u sukobu. Stolac je ponovno otkriven tek 1921. godine, kada ga je pronašla grupa cestovnih radnika, koja je s njega skinula i otuđila većinu zlata.
Nogometni rat
Svjetsko prvenstvo jedan je od najvažnijih nogometnih događaja na svijetu. Iako kontroverze obično ostaju na terenu, katkada situacija može postati prilično kaotična. Nigdje to nije bilo očitije nego 1969. godine, kada su dugotrajne napetosti između Hondurasa i El Salvadora izbile dok su nacionalne momčadi igrale utakmicu. Povod je bila kvalifikacijska utakmica za odlazak na Svjetsko prvenstvo 1970. godine. U prvoj utakmici, 8. lipnja u Tegucigalpi, Honduras je pobijedio s 1-0. Zatim, u drugoj utakmici 15. lipnja u San Salvadoru, domaća momčad iz El Salvadora pobijedila je s 3-0. Tako su timovi odigrali završnu utakmicu doigravanja u Mexico Cityju 26. lipnja. U toj utakmici El Salvador pobijedio je u napetoj završnici s rezultatom 3-2. Tijekom i nakon svake od tih utakmica izbili su neredi. Najveći nered dogodio se nakon utakmice doigravanja u Mexico Cityju, što je zahtijevalo brzu reakciju vlade. Problem je bio u činjenici da su Salvadorci desetljećima migrirali u Honduras. Lokalno stanovništvo u Hondurasu to nije voljelo. Smatrali su da Salvadorci uzimaju poslove i resurse namijenjene domaćem stanovništvu. Tijekom svake utakmice bilo je nasilja između Salvadoraca i Hondurašana, a nakon zadnje utakmice El Salvador je prekinuo sve diplomatske odnose s Hondurasom. Salvadorske zračne snage napale su vojne ciljeve unutar honduraških granica, što je zateklo honduraške zračne snage nespremne. Tijekom sljedeća četiri dana došlo je do sukoba i bitaka diljem Hondurasa. Oko 900 salvadorskih vojnika i civila te više od 2100 honduraških vojnika i civila ubijeno je prije nego što je Organizacija američkih država intervenirala i uspjela uspostaviti prekid vatre.
Bakalarski ratovi
Bakalarski ratovi bili su niz sporova sredinom 20. stoljeća između Islanda i Ujedinjenog Kraljevstva oko ribolovnih zona i prava na ribolov bakalara u sjevernom Atlantskom oceanu. Iako nije riječ o tradicionalnim "ratovima", sukobi su uključivali diplomatske napetosti i pomorske incidente.
U svim sporovima Island je izišao kao pobjednik i uspio je zadržati svoje ribolovne kanale i povijesne teritorijalne vode. Brodovi koji su isplovljavali iz Britanije i s njezinih otoka plovili su prema Islandu radi ribolova još od 14. stoljeća. Stvari su se doista zahuktale u 15. stoljeću kada je izbio dugotrajan niz sporova oko ribolovnih prava. Situacija je postala vrlo napeta nakon što je Međunarodni sud pravde dopustio Irskoj da proširi svoje teritorijalne vode s tri na četiri nautičke milje 1952. godine. To je razbjesnilo britanske ribare koji su tvrdili da će proširenje naštetiti njihovoj industriji. Kao odgovor, Ujedinjeno Kraljevstvo tada je zabranilo islandskim ribarskim brodovima da pristaju u britanske luke kako bi iskrcali svoj ulov. Šest godina kasnije, 1958. godine, Island je proširio svoje teritorijalne vode na 12 nautičkih milja. Zabranili su svim stranim flotama ribolov unutar tih voda. Britanija je odbila prihvatiti tu odluku. Tako su gotovo dva desetljeća, od 1958. do 1976., britanski ribarski brodovi bili praćeni izravno do tih unosnih ribolovnih područja od Kraljevske mornarice, dok je islandska obalna straža provodila svoje vrijeme pokušavajući izgurati britanske brodove iz svojih voda. Igra mačke i miša ponavljala se iznova i iznova. Islandska obalna straža rabila bi duge vučne sajle kako bi prerezala mreže britanskih brodova i uništila njihov ulov. Obje strane rutinski su se zalijetale svojim brodovima u brodove s druge strane, oštećujući ih i pojačavajući napetosti. Srećom, postojao je samo jedan potvrđeni smrtni slučaj u sva četiri takozvana Bakalarska rata.
Rat dviju Jeannes
Bretonski građanski rat bio je dugotrajan sukob koji je izbio 1379. godine kao dio velikog Stogodišnjeg rata. U Bretanji je posebno poznat sukob nazvan Rat dviju Jeannes, jer je glavnim sudionicama ime bilo Jeanne. Bretonski građanski rat prvi put je izbio 1341. godine. Kralj Filip VI. od Francuske poslao je svog sina Ivana od Normandije (koji će postati Ivan II.) da uhvati Ivana od Montforta, koji je bio pobunjenički pretendent na vojvodstvo Bretanje. Prvi Ivan porazio je drugog Ivana do prosinca, ali tada je žena drugog Ivana, Jeanne od Montforta, usmjerila pobunjeničke snage da interveniraju. Rat je trajao već šest godina kada je 1347. kralj Edward III. od Engleske zarobio je tadašnjeg pretendenta za vojvodu, Charlesa od Bloisa, koji je bio favorit kralja Filipa. Njegova žena, Jeanne od Penthièvre, preuzela je Charlesove snage i vodila njegove ljude na sličan način kao što je to činila Jeanne od Montforta. Sukob se razvlačio gotovo 20 godina, sve do 1364., na čelu sa ženama po imenu Jeanne koje su se borile jedna protiv druge u de facto širem sukobu između Engleske i Francuske. Naravno, Francuzi su podržavali liniju Blois, dok su Englezi podržavali Montforte. Montfort je bio uspješniji do kraja 1364. godine, no tada je došlo do promjene: pobjednici su se zakleli na vjernost ne kralju Engleske, koji ih je podržavao, već kralju Francuske.
Rat triju Sancha
Ako vam dvije Jeanne nisu dovoljne, što kažete na tri Sancha? Uzrok rata koji su vodila tri Sancha bila je podjela nasljedstva u Kraljevini Leon i Kastilji na području današnje Španjolske. Od 1065. do 1067. godine tri različite španjolske kraljevine koje su vodila tri čovjeka imenom Sancho bile su u sukobu zbog borbe oko preuzimanja vlasti u svojoj regiji. Sva tri Sancha bili su prvi rođaci, pa su se stvari vrlo brzo zakomplicirale. Tu su bili Sancho II. od Kastilje, Sancho IV. od Navarre i Sancho Ramirez od Aragona – svi unuci Sancha Velikog. Godine 1065. umro je tadašnji kastiljanski monarh Ferdinand Veliki. Njegovo kraljevstvo tada je podijeljeno između triju njegovih sinova, pri čemu je najstariji sin (Sancho) preuzeo Kastilju. No Sancho je želio i da zemlje Bureba i Alta Rioja budu dio njegova novog kraljevstva, pa je tako otvoren put sukoba. Kasnije, 1065. godine, Kastilja je uspješno ponovno osvojila Burebu, Altu Rioju i nekoliko drugih zemalja u tom području. Međutim, Ferdinandova udovica umrla je 1067. godine, što je dovelo do zastoja u Ratu triju Sancha jer su Ferdinandova tri sina počela ratovati oko drugih dijelova njegova kraljevstva. Granice teritorija ostale su sporne gotovo cijelo desetljeće, a Sancho IV. od Navarre na kraju je ubijen od vlastita brata 1076. godine. Kada se to dogodilo, njegovo kraljevstvo podijeljeno je između Sancha Ramireza od Aragona, koji je postao vladar posjeda Navarre kao Sancho V., i Alfonsa VI. od Leona i Kastilje.
FOTO Putinova Sotona nanišanila je 14 meta. Ako dođe do nuklearnog rata, Rusija će prvo gađati ove lokacije
