Sad bi svi htjeli da je Karamarko kriv za sve. Naravno da nije. Na koncu, zapravo i ne odlazi zbog krimena, već zbog krivih procjena za koje objektivno može samo on biti odgovoran. Jer do zadnje sekunde uvjeravao je sve da drži konce u rukama, srušio Vladu bez stvarnog plana B, blefirao i sebi i drugima. A percepciju javnosti mnogo prije toga postalo je nemoguće promijeniti. Cijenu mora platiti. Ostaje samo pitanje: koliku će cijenu platiti HDZ?
HDZ je s Plenkovićem sad u sličnoj situaciji kao kad je tražio protukandidata Ivi Josipoviću, samo što je ulog mnogostruko veći. Mora tražiti svježe i nepotrošeno, ali nipošto ne nepoznato lice. Prekasno za izmišljanje nekog novog “domoljubnog” vođe koji bi bio prihvatljiv širim biračkim masama. Utjecaj Londona, Berlina, Bruxellesa i Buzina, ne nužno tim redoslijedom, vjerojatno objašnjava zašto Hrvatska svoje lidere uglavnom traži (ili joj ih nameću, ovisi koga pitate) među diplomatskim kadrovima. Josipović, Kitarović, Sanader, Milanović, Plenković. Već godinama ponavljam da će Plenković prije ili kasnije postati hrvatski premijer. Jer, posve je očito da strani diplomatski krugovi u HDZ-ovim redovima cijene jedino Plenkovića. Ta će mu podrška, dakako, u HDZ-u donijeti koliko pozitivnih toliko i negativnih bodova – kod onog dijela stranke koji sve nabrojene kandidate, pa tako i njega, vidi kao lažnjake ili kao trojanske konje stranih centara moći. Vodstvo stranke dakako, ima pravo odlučiti da i dalje treba ideologa čvrste ruke te da je Plenković kao odmjereni eurobirokrat za njih nedovoljno uvjerljiv.
No, HDZ prije svega mora odrediti što je u ovom trenutku prioritet. Žele li tvrdoglavo inzistiranje na ideologiji, što im jamči jedino nastavak ove agonije – i to u opoziciji? Ili je ponovno nužno stvaranje široke fronte nacionalnih demokršćanskih snaga, koja bi mogla donijeti novu pobjedu na izborima? Jedino na temelju nje će se možda moći stvoriti nova većina. Zoran Milanović očito je oštro svjestan poremećaja u desnom centru. I baca mrežu. Nakon što je u prošloj kampanji HDZ-u drsko oduzeo medijski copyright na domoljubnu retoriku, sad je spreman otići i korak dalje te svoju koaliciju gotovo blasfemično predstaviti kao “narodnjačku”(!) opciju te tako posve izgurati HDZ. Dopusti li takvo sužavanje svojeg prirodnog staništa, HDZ se možda više nikad ne vrati na vlast. Milanović mudro strateški promišlja, samo je pitanje može li odoljeti svojim nagonima. Jer koliko uvjerljiv može biti “narodnjak” koji pjesmu “Lijepa li si” proglašava rasističkom?
Sve to u trenutku kad bi odlaskom Karamarka s čelnog mjesta takva ujedinjena “ljevica” s Milanovićem na čelu mogla potpuno izgubiti smisao. Mnogi će nakon Karamarkova pada smatrati da je njihov cilj potpuno ostvaren, pogotovo ako HDZ u zamjenu za Karamarka ponudi Plenkovića, a ne nekog novog “jastreba”. HDZ ne smije odabrati kandidata koji će tu ljevicu ponovno okupiti! Ako Karamarko doista odlazi, Milanović automatski postaje najnepopularniji hrvatski političar. A Plenković je novo neokaljano lice HDZ-a. Može može vratiti znatan broj glasača koji su od HDZ-a odavna digli ruke, ali, naravno, pri tome ne bi smio izgubiti one koji ovisnički treba nekog posve drugačijeg vođu. Pa čak i ako na stranačkim izborima izgubi i HDZ dobije nekog drugog vođu, ako taj ne bude ponovno netko suodgovoran za gubitak već dobivenih izbora, Plenković svejedno ostaje trenutačno najbolji kandidat za premijera kojeg HDZ može ponuditi naciji, a kojega ona neće prepoznati kao potencijalnu opasnost.
U kratkom razdoblju koje preostaje do izbora, HDZ zapravo nema druge opcije ako doista i dalje želi do pobjede. Do nje se baš nikako ne može bez glasova onih koji nisu članovi HDZ-a. Tu se nameće logično pitanje: ako su stranački “jastrebovi” mogli pokorno pristati na oktroiranu ideju da HDZ Hrvatskoj ponudi nestranačkog premijera – i to dvaput zaredom – kako bi se onda sad oni mogli javno suprotstaviti ideji da to bude Plenković? “Desnica” se mora konačno pogledati u ogledalo i priznati realnost: Svojom prenaglašenom retorikom više nije u stanju privući hrvatske birače na birališta. Prosječni hrvatski birač više ne reagira na domoljubne simbole bez stvarnog sadržaja, barem ne iz usta onih koji su ih već više puta iznevjerili. Ova situacija koliko je pogibeljna toliko je i nova realna šansa za HDZ.
Ne shvati li ove prijevremene izbore prije svega upravo kao novu priliku, do sljedećih redovitih izbora politička scena u Hrvatskoj mogla bi se već toliko nepovratno promijeniti da će povratak na vlast postati – apsolutno nemoguć.
HDZ bi trebao isticat kvalitetnije kadrove koje ima. SDP nudi samo potrosene ljude na Planu 21.