Potpredsjednik Hrvatske glazbene unije i žestoki borac za prava glazbenika odgovara na intervjue Želimira Babogredca, predsjednika uprave Croatia Recordsa.
U dva intervjua koja je Želimir Babogredac dao hrvatskim medijima označava vas kao glavni problem u rješavanju nastale situacije vezane za autorska prava u glazbi na način kako on to vidi. Govori se o vašim tužbama, hoće li se to doista dogoditi?
Da, angažirao sam odvjetnike da sastave tužbu protiv Babogredca zbog klevete, a koliko znam, Nikša Bratoš već ga je tužio. Složili smo se da sav novac od odštete, ako nam bude dosuđen, bude uplaćen u Fond HGU za pomoć glazbenicima.
Babogredac Bratoša, vas i ljude oko HGU i HUZIP-a optužuje da zadržavate veliki dio novca od prava za sebe.
Ja na to mogu samo reći da se prema novcu glazbenika odnosimo krajnje odgovorno, svaka se kuna tri puta okrene prije nego što se potroši, bilo da se radi o troškovima hladnog pogona ili zakonom propisanim fondovima. A Babogredac će svoju tvrdnju morat dokazati na sudu. Ako već moramo javno raspravljati o internim problemima u glazbi, onda bih volio da je taj razgovor baziran na iznošenju argumenata, a ne na razini osobnog klevetanja. Po njemu, svi smo mi korumpirani lopovi, jedino je Babogredac veliki poštenjak i dobronamjeran čovjek. Postao je u nekoliko godina vlasnik 90% tvrtke koja, po njegovim vlastitim riječima, vrijedi sedam milijuna eura. To je njegova osobna zarada od šest milijuna eura u šest-sedam godina, i to u industriji kojoj evidentno ne ide dobro pa je to zapravo pravo čudo koje bi trebali proučiti ekonomisti.
Zašto mislite da je Babogredac došao u fokus stjecajem okolnosti?
Kada je jedna ozbiljna grupa autora i izvođača odlučila ući u poslovni rizik s Croatia Recordsom, Babogredac je bio "mali od kužine", s vremenom su svi ostali prodali svoje udjele i izašli iz Croatia Recordsa, a on ostao i postao direktor, a onda i vlasnik.
U redu, koji su to onda argumenti o kojima mislite da bi trebalo raspravljati?
Pokušat ću vam sve objasniti na osnovi dvije Babogredčeve rečenice iz razgovora u vašem listu. Dakle, on prvo kaže da je pjesmu "Ostala si uvijek ista" snimio Mišo Kovač sa pet-šest glazbenika koji su jednokratno plaćeni 100 maraka za snimanje, a dalje od prodaje ploča nisu dobivali ništa, sav prihod dijelili su samo izdavač, dakle Jugoton, i Mišo. Kada je zakon 1990. godine propisao da svi izvođači na snimci imaju pravo na naknadu za tzv. priopćavanje javnosti, odjednom su "oživjela" ta nova prava i za onih pet-šest glazbenika koja su svojedobno dobila po 100 maraka pa su za radijska emitiranja, uz Mišu, i oni počeli dobivati naknadu od HUZIP-a. Posve zasluženo, svi izvođači na snimci počeli su dobivati neki novac od pjesama koje su snimili i za čiji su uspjeh nedvojbeno zaslužni. I sad diskografi te ljude žele ponovno isključiti iz raspodjele.
Mislite na internet i druge načine distribucije?
Pojavu interneta isto je trebalo zakonski nekako regulirati pa je u zakon uvedeno potpuno novo pravo, tzv. pravo stavljanja na raspolaganje javnosti. U zakonu jasno piše da je to novi oblik priopćavanja javnosti, ali odjednom diskografi zaključuju da je to na internetu zapravo opet prodaja ploča i da opet novac trebaju dijeliti samo diskograf i Mišo, a da ovi sa 100 eura opet ispadaju iz podjele novca. Ti su glazbenici negdje u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća već dobili onih svojih 100 maraka, a po Babogredcu zapravo trebaju biti sretni što su dobili i to.
Ali glazba se na internetu prodaje pa onda to ima neke logike.
Tu sad Babogredac upada u kontradikciju sam sa sobom jer malo kasnije u razgovoru kaže da se "glazba više ne prodaje, nego sluša". To je naravno potpuno točno, kod streaminga nema komadne prodaje, glazba se sluša, kao i kod radija, i to je novi oblik priopćavanja javnosti, kod kojeg diskografi i izvođači oduvijek dijele naknadu 50:50, a ne prema diskografskom ugovoru. Ali bez obzira na to što njihov predsjednik kaže da se glazba sada sluša, a ne prodaje, diskografi su jednoglasno odlučili da je streaming prodaja te da se stoga prihod od tog slušanja treba dijeliti prema ugovorima koji su regulirali prodaju.
Ali tužba koju ste pokrenuli protiv HT-a i Deezera upravo je zbog tih diskografskih ugovora, vi tvrdite da diskografi nemaju potpisane ugovore s izvođačima?
Ovo o čemu sam prije govorio, dakle tih 50:50, naš je strateški cilj. Nakon što su diskografi odlučili čistim nasiljem izboriti svoj strateški cilj, dakle da se na internet primijene diskografski ugovori, najčešće krajnje nepovoljni za izvođače, mi smo pokrenuli sudski postupak kako bismo dokazali da oni uopće nemaju diskografske ugovore s pratećim glazbenicima, a ni s velikim brojem glavnih izvođača, posebno na starijim snimkama.
Koliko uopće ima tih spornih snimaka i temeljem kojih su pravnih akata one nastale?
Diskografi će morati dokazati da imaju ugovore sa svima koji su vlasnici prava, dakle i glavnim i pratećim izvođačima. Naša je procjena da od 150.000 snimaka na kojima sviraju članovi HUZIP-a, ni 1% nije zaista ugovorno regulirano na način da su sva prava svih glazbenika na snimkama zaista čista, što znači da su diskografi 99% snimaka ilegalno podigli na Deezer.
Koliko ima izvođača na tim snimkama?
HUZIP-u je 7091 glazbenik potpisao punomoć da ih štitimo na internetu, diskografi, pretpostavljam, imaju nekakve ugovore sa stotinjak ili dvjestotinjak glavnih izvođača.
Zašto sud baš sada, pa razni servisi na internetu funkcioniraju već godinama?
Mi smo čak četiri godine pregovarali s diskografima, zajedno s Hrvatskim društvom skladatelja. Ideja je bila da se unaprijed dogovorimo o podjeli naknada, kao što smo to uspjeli o svim drugim korisnicima, te da zajednički dignemo vlastiti hrvatski, a onda možda i regionalni glazbeni servis. U jednom času diskografi su odbili sve prijedloge autora i izvođača i odlučili krenuti sami u dogovor s Deezerom. To je bio ključni trenutak, moram reći da smo nekako još tolerirali situaciju dok je na internetu prevladavao poslovni model downloada, poput iTunesa, gdje su ljudi zaista kupovali i plaćali konkretne pjesme ili albume, za neku konkretnu cijenu "proizvoda". Kada su diskografi odlučili da je i streaming za njih komadna prodaja, morali smo reagirati.
Ali diskografi tvrde da su oni jednokratno platili izvođače na snimkama?
Da, spominje se stalno tih nekih 100 maraka za pjesmu, kao to je plaćeno i za snimanje i za sva prava, zauvijek i za sve oblike korištenja snimke. Izvođačka prava traju 70 godina pa kad tih 100 maraka podijelimo na 70 godina, to je 1,5 maraka, odnosno 6 kuna godišnje ili 50 lipa mjesečno. A snimanje je valjda besplatno. U svakom slučaju, moraju dokazati ugovorom da je taj izvođač tamo negdje 1975. godine zaista u okviru tih 100 maraka pristao biti plaćen i za snimanje i za neko buduće "stavljanje na raspolaganje javnosti", dakle za posve novo izvođačko pravo, uvedeno u zakon tek 2003.
Ako su diskografi riješili sva prava s glavnim izvođačima, kao što tvrde, onda bi vi valjda trebali naplaćivati samo za prateće?
Iskoristit ću svoj primjer koji je, nažalost, tipičan. U osamdesetima sam bio punopravni član grupe Parni valjak, dakle time i glavni izvođač. Potpisao sam kao član grupe za sedam ili osam izdanja izvođački ugovor, koji dakako nisam ni pročitao, a i da sam ga i pročitao, ne bih ga razumio, i na osnovi tog ugovora meni Jugoton, a nakon toga i Croatia Records u proteklih 30 i više godina nisu isplatili ni lipu od prodaje nosača zvuka. U međuvremenu je i izmišljen i propao CD, sva izdanja na kojima sam sudjelovao reizdana su na tom posve novom nosaču zvuka, prodavalo se, a ja nikad nisam dobio ni lipu. I sad je plan da se ta praksa diskografa, po kojoj ja ne dobivam ništa, nastavi i u digitalnoj eri, u doba interneta. Sve to temeljem jednog ugovora koji je mlada neinformirana budala, kojoj je jedino bilo važno svirati, potpisala prije 35 godina.
Dobro, to su možda neke iznimke, recimo Babogredac kaže da su s Bijelim dugmetom iz istog razdoblja prava riješena.
Nije to iznimka, u istoj su situaciji mnogi glazbenici s kojima sam razgovarao, i to ne samo moji kolege iz tog prastarog razdoblja diskografije, nego i iz novijih vremena. Vjerujem da su diskografi napravili nove ugovore s najvećim imenima pa su riješili unatrag neke stvari, ali ostalo je previše onih s kojima nisu regulirali nova prava, toliko da je to zapravo potpuno nerješivo, jer diskografi uopće nemaju pojma tko je na kojoj snimci svirao. HUZIP te podatke ima, mukotrpno i sustavno smo ih skupili u proteklih 20 godina. A u vezi s Dugmetom, isti taj Babogredac, koji tvrdi da vrijede ugovori iz osamdesetih, sada u razgovoru vašem listu kaže da su obnovom ugovora na idućih 50 godina osigurali da svi iz Bijelog dugmeta mjesečno dobivaju novac od digitalnih prava.
U čemu je onda problem ako sada članovi Dugmeta ipak dobivaju novac?
Pogledajte tu kontradikciju, ako su onim ugovorima iz osamdesetih zauvijek regulirana sva izvođačka prava, kao što Babogredac tvrdi i javnosti i Deezeru, otkud onda sad potreba da se obnove prava za idućih 50 godina?! I kako tek sad obnavlja ugovor s ljudima iz Dugmeta, znači da je prije dvije godine lagao Deezeru da ima sva prava za Bijelo dugme. I kako tek sad mjesečno isplaćuje novac ljudima iz Dugmeta, a Deezer u Hrvatskoj posluje već dvije i pol godine?
Babogredac kaže da nije jasno koga HUZIP zapravo zastupa kad su Mišo Kovač, Oliver, Massimo, Gibonni, Thompson, Klapa Intrade i Severina potpisali ugovore s diskografima po kojima njih zastupa njihov diskograf, a ne HUZIP.
Svi su ti glazbenici potpisali punomoć HUZIP-u za kolektivnu zaštitu njihovih prava, a po zakonu se ta prava mogu ostvarivati i kolektivno i individualno. U tom se smislu nijedna strana ne bori za nešto protuzakonito. Mi uz to imamo punomoć tisuća pratećih glazbenika, s kojima diskografi nemaju ugovore. Siguran sam da svi ti veliki izvođači koje nabraja Babogredac nemaju ništa protiv da i svi ti glazbenici koji su im svirali na snimkama ostvare svoja prava i da do njih dođe onaj dio novca koji im po zakonu pripada. Osim toga, uvjereni smo da bi kroz kolektivnu zaštitu i glavni i prateći izvođači bolje prošli nego ako im prava budu štitili diskografi.
Babogredac kaže da jedino oni riskiraju pa je u redu da oni dobivaju uvjerljivo najviše novca.
To mi je, moram reći, posebno degutantno. Jedini koji u glazbi zaista riskiraju su glazbenici, koji ulože čitav život u vlastitu karijeru, a onda ih jedna loša ploča, ili dobra ploča u krivo vrijeme, ili promjena ukusa publike mogu potpuno uništiti. Kad taj izvođač propadne, to je životna katastrofa samo njega, njegove obitelji i njegova benda, dok diskograf može objaviti deset drugih izvođača pa nekako preživi do idućeg većeg uspjeha. A Babogredac, po svemu što znam, nije u Croatia Recordsu u životu riskirao ni lipu svog privatnog novca.
Da, ali po kojem će onda poslovnom modelu funkcionirati diskografi?
Da se krivo ne razumijemo, ja znam da su diskografi u izuzetno teškoj situaciji, objektivno se njihov osnovni biznis raspao, ali raspao se i dosadašnji svijet autora i izvođača, svima je teško i svi trebaju nekako preživjeti dok se ne nađe poslovni model od kojeg će glazbenici i svi servisi koji žive od glazbenika moći živjeti u budućnosti. Jedino pravedno rješenje je da autori dobiju svoja zakonska prava, diskografi svoja, a izvođači svoja. Sve drugo stvara svađu i kaos, kojem upravo svjedočimo.
Kako su sada uloge raspodijeljene?
Da maksimalno pojednostavnim, osnovno je pitanje koje se u ovom času nameće je li glazba posao autora i izvođača, kojima su diskografi servis, ili je to posao diskografa, kojima su autori i izvođači servis, odnosno "najamna radna snaga". Tu su se odnosi kroz godine potpuno poremetili i doveli do apsurda pa već godinama u Hrvatskoj od diskografije žive samo diskografi, i to dosta loše, a autori i izvođači od te diskografije ne dobivaju ništa ili skoro ništa.
Koja je uopće perspektiva ako se ne postigne dogovor glazbenika i diskografa, a čini se da obje strane stoje prilično daleko jedna od druge?
Ono što je sigurno – glazba će preživjeti, kao i njeni autori i izvođači, a ostalima kako bude. Samo u proteklih nekoliko godina više od dvadeset poznatih hrvatskih izvođača osnovalo je vlastite diskografske kuće, sami objavljuju i zadržavaju sva prava na snimkama. Možda se to ne bi dogodilo da su diskografi osjetili da je vrijeme za neke ozbiljne promjene u poslovanju i međusobnim odnosima.
Ima li istine u tome da samo stotinjak od tih 6500 glazbenika živi dobro, a ostali su samo brojka koja daje HGU poziciju moći?
Istina je da malo glazbenika u Hrvatskoj živi dobro, možda i manje od 100. HGU ima 3500 članova, ne znam otkud Babogredcu tih 6500 koje stalno ponavlja, a i nemam osjećaj da je HGU nešto posebno moćan. Da smo moćni, ne bismo morali na sud da se izborimo za prava izvođača.
>>Ovo što pokušava Paolo Sfeci europski je presedan
>>Vlasnik snimki nastalih prije 1993. je država, a Croatia Records na njima zarađuje?
Ko o čeme......