U prigodi “godine vjere” Papinsko vijeće za novu evangelizaciju prošli mjesec upriličilo je koncert, Beethovenovu Deveta simfonija, na koji je bio pozvan i papa Franjo. Na iznenađenje svih malo prije početka koncerta papa Franjo je otkazao uz, za mnoge, uvredljiv izgovor koji je osvanuo na njegovu Twitteru, da on “nije renesansni princ” da hoda po koncertima. Jedan od razočaranih ovako napisa: “Sveti Oče, ima li izvan favela ljudi dostojnih Vaše pozornosti.” Prošle godine pak njegov prethodnik, “renesansni princ” Benedikt XVI., koji glazbu i umjetnost uopće, u skladu s crkvenom tradicijom, smatra sredstvom evangelizacije, u milanskoj Scali prisustvovao je izvedbi Beethovenove Devete nakon čega je napisao: “Nakon ovog koncerta mnogi će krenuti na euharistijsko klanjanje… ovaj koncert uči nas božanskom činu pretvaranja patnje u ljubav.”
No, što nudi papa Franjo?
U svijetu vlada franjomanija koja je došla do te razina da je kod mnogih sintagma “Krist da, Crkva ne” zamijenjena s “papa Franjo da, Crkva ne”. Papa Franjo je simpatičan, neposredan, osvježenje u svakom smislu, kontrapunkt baroknoj i feudalnoj Crkvi, čovjek koji živi ono što govori. Crkvi opterećenoj karijerizmom, raznim lobijima, skandalima i svime onim što Franjo proziva stječući simpatije naroda, doista treba obnova. Sve pet. No što nudi Franjo? On stalno ponavlja kakvu Crkvu želi, sažimajući to u geslo: “Siromašna Crkva za siromašne!” Od dobrih nakana do ideologiziranja siromaštva i sociologizacije kršćanstva kratak je put. Papa Franjo to ne želi, sam je govorio i u Brazilu protiv redukcionizama Evanđelja na socijalne ili političke pokrete. No svojom “protuelitističnom” gestom kojom je dao košaricu Beethovenu i tisućama “renesansnih prinčeva” na spomenutom koncertu čini se da se i sam izlaže riziku redukcionizma koji želi izbjeći: Svesti Crkvu na samo jednu paradigmu, “siromašne Crkve za siromašne”, kao da ljudi “izvan favela nisu vrijedni pozornosti”. Takav redukcionizam ni povijesno ni teološki ne stoji. Crkva, prema patrističkim i sociološkim istraživanja od Hammana do Theissena, nikada nije bila siromašna niti samo “Crkva siromašnih”. I u tako hvaljenim “čistim i siromašnim” vremenima prve crkve prije Konstantinova “zloglasnog” preokreta kršćani nisu bili nikakav lumpenproletarijat, već je njihova statusna struktura odražavala sociološku strukturu Rimskog Carstva: bilo je tu i bogataša i siromaha, i tupana i filozofa, i pravnika i neukih, i retora i visokih časnika, i robova i senatora, “prinčeva”, sa mnogim “aferama” i “lobijima”, od spolnosti do novca, kao i danas. Ni prvi evangelizatori, počevši sa sv. Pavlom, nisu samo (!) okrenuti siromašnima već bijahu “svima sve kako bi ih pridobili za Krista”, kako veli Pavao.
Za razliku od Benedikta XVI. kojeg su svi mediji dočekali na nož i umah mu nacrtali hitlerovske brčiće, Franju vole svi, posebno mediji. Ni od teologa riječi kritike, čekaju, oprezni su. No ipak se javio jedan u razgovoru za Deutsche Welle – Leonardo Boff, perjanica teologije oslobođenja, koji ni za jednog papu nije imao riječi hvale, ali u povodu posjeta Brazilu o Franji mu curi med iz usta. Boff je jedan od družine koju je Ratzinger kao kardinal stavio u red predbacivši teologiji oslobođenja “politizaciju evanđelja” upozoravajući da su oni koji su djelovali uime “siromašnih i obespravljenih upravo redovito izdali i porobili one kojima su htjeli služiti”. Isti taj Boff na povratku iz Moskve 1987. godine (dao je intervju i zagrebačkom Danasu) bezočno je hvalio sovjetski režim kao “zdravo i pravedno društvo”. Zauzetost ovih latinoameričkih “zaštitnika siromaha” poput Boffa raskrinkala je, ipak, jedna knjiga. Radi se svjedočanstvu najviše rangiranog pripadnika tajnih službi iza željezne zavjese koji je prebjegao na Zapad, visokom časniku Securitatea, generalu Ionu Pacepi.
KGB i teologija oslobođenja
U knjizi pod naslovom “Dezinformacija” Pacepa progovara da je KGB financirao pokrete “siromašne Crkve za siromašne” i teologiju oslobođenja, kao i rađanje Christian Peace Conferencea, kako bi putem njih organizirao proteste protiv SAD-a i “trulog kapitalizma”, danas bismo rekli “neoliberalizma”. Tako je taj siroti Boff sve vrijeme hvalio Moskvu i istovremeno hračkao po Vatikanu, sve do pojave pape Franje. Posebnu “naklonost” KGB je, prema Pacepi, zbog istog razloga imao prema protestantskom Svjetskom vijeću crkava, sudjelujući, među inim, u režiji njihova skupa u Vancouveru 1983. godine gdje je, mali kuriozitet, istaknuti govornik bio i naš legendarni Osječanin Peter Kuzmič, koji je u Sloveniji u mladosti bio predsjednik Socijalističke omladine, a danas je višedesetljetni rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku te aktualni politički aktivist, rotarijanac, ekumenist, pedagog… nema gdje ga nema, posvuduša koja, dok se po Osijeku vozikao u terencu, kuzmičmobilu, stalno je dijelio packe “bogatoj i moćnoj” RKC koju poziva, a što drugo, da imovinu razda siromasima. Zašto ne, neka se i on ekumenski uključi zajedno sa “svojima”. Blago sirotinji uz takve zaštitnike.
Papa Franjo nikada nije pristao uz teologiju oslobođenja niti tvrdim da u neslužbenom geslu njegova pontifikata “Siromašna Crkva za siromašne” ima bilo čega neiskrenoga ili nečasnoga. No ako se Wojtylu (Boff, Küng) optuživalo za polonizaciju Crkve, ne možemo li prigovoriti papi Franji da provodi latinomaerikanizaciju Crkve? Ako već nije, kako se cinično izrazio, “renesansni princ”, je li on možda pučki tribun tipa Dragutina Lesara koji, na tragu Lesarove Stranke rada od Crkve želi učiniti ekskluzivni klub zvan “Stranka siromaha” i otići u drugu, “nerenesansnu” krajnost? Valjda neće.
