Kandidat za predsjednika HDZ-a Miro Kovač piše: “Slušamo i čitamo... napade na... karnevalsku satiru u Imotskome. Napade uglavnom od ljudi koji su šutjeli, a time i odobravali, kada su se, primjerice, iz proračuna financirane Novosti, izrugivale poginulim hrvatskim braniteljima, Katoličkoj crkvi u Hrvata, općenito tradicionalnim hrvatskim vrijednostima. Dvostruka su njihova mjerila. Sve to podsjeća na vremena jednoumlja i verbalnog delikta. Protiv takvog shvaćanja ‘slobode’ sam se uvijek borio i nastavit ću to činiti”.
Što god tko mislio o spaljivanju likova homoseksualnog para u Imotskom, Kovač je u pravu. Različiti izrazi naklonosti prema krivcima za teške partizanske i komunističke zločine, pogotovo prema Titu, ne izazivaju gotovo nikakve negativne reakcije. Proslave u Kumrovcu su uobičajene, tamo dolaze tisuće ljudi pokloniti se diktatoru kojeg su neki ozbiljni svjetski mediji proglasili jednim od deset najvećih ubojica u 20. stoljeću.
U medijima, institucijama, vlasti, pa i HDZ-ovoj, još je utjecajno naslijeđe iz bivše države u kojoj je gotovo pola stoljeća nametan mit o historijskim zaslugama partizana i komunista, koji su slavljeni do obožavanja, a s Titovim kultom ličnosti jedva je usporediv ijedan državnički kult u svijetu. Koliko je bila moćna mašinerija koja je proizvodila taj kult i komunističku propagandu toliko je bio nemoćan i na teške sankcije osuđen svaki pokušaj da joj se bilo tko bilo čime usprotivi. Od kraja Drugog svjetskog rata do kraja komunističke Jugoslavije represija je bila nemilosrdna, zatvori puni političkih zatvorenika a na ulicama gradova na Zapadu tekla je krv političkih emigranata koje je smicala Titova Udba.
Uzalud sve te činjenice, uzalud brojke koje premašuju stotine tisuća komunističkih žrtava, uzalud svjedočenja mnogih poznatih i nepoznatih osoba o toj komunističkoj stravi, Tito je danas pozitivan ne samo za još žive partizane nego za cijelu ljevicu, uključujući, naravno, i trenutačno najjaču političku stranku – SDP. I uvijek se u povodu događaja vezanih za homoseksualce ponavlja jedan paradoks o kojemu ta ljevica uporno šuti. Ona istodbno slavi Tita i štiti homoseksualce koji su u bivšoj državi bili žrtve nezamisliva terora: zatvarani su, ubijani, sramoćeni, pljuvani, mlaćeni u povorkama na koje su bili prisiljavani i tako dalje.
Čitam na jednom LGBT portalu: “Homoseksualnost se za vrijeme socijalističke Jugoslavije vezala uz dekadentnu buržoaziju i ‘nezasitni’ kapitalizam, i smatralo se kako su joj skloni samo ‘kvaritelji zdrave radničke omladine’. Seksualni odnos s osobom istog spola smatrao se kaznenim djelom ‘protuprirodnog bluda’, koje se kažnjavalo zatvorom, zbog čega je u bivšoj SFRJ osuđeno oko 500 muškaraca”.
U Jugoslaviji je homoseksualnost dekriminalizirana tek kad je više praktički nije bilo! Pa kad danas Arsen Bauk, jedan od SDP-ovih prvaka, koji slavi Tita, podnosi kaznenu prijavu zbog spaljivanja likova homoseksualnog para na imotskom krnjevalu, on svoju logiku i povijest izvrće naglavačke. Podnosi, dakle, prijavu protiv spaljivanja lutaka umjesto da “podnese kaznenu prijavu” protiv svoga idola Tita koji nije spaljivao krpe i slamu nego terorizirao i ubijao žive homoseksualce. Ali Bauk se zbog toga nikad neće zacrvenjeti, jer ne može, jer je već površinski i dubinski crven.
Kao što su crveni u Drugom svjetskom ratu zavodili i vrbovali u svoje redove pošten svijet, među ostalim i svećenike, pisce..., kako bi zamaškarali svoju revolucionarnu narav (Nazora su po svjedočenju njegove sestre oteli), tako danas Bauk, Milanović, SDP i drugi ljevičari štite homoseksualce kako bi istaknuli brigu za “drukčije” i ugrožene. U povodu imotskog slučaja ljevičari grickaju i slatkiš iz prodavaonice slatkiša s markom Imotskoga kao ultrakonzervativnog, natražnjačkog, ustaškog legla. U njihovu iracionalnom sljepilu rasizmu je ugodno (Hajdaš Dončić o Hasanbegoviću: “Poturice veći Turci od Turaka”, Milanović: “Srbi su šaka jada”, “Dalmatinci i Slavonci se inate, a Međimurci rade”, itd.). Ali i “na njihovu terenu” Imotski ih “šije”.
U Večernjakovu specijalnom prilogu “Hrvati u partizanima” u jednom naslovu piše: “Najviše španjolskih boraca dala je Imotska krajina”. Drugovi, no pasaran!
Milan Ivkošić objavio u Večernjemu listu (12. listopada 1994.) tekst naslovljen "Titu pokoj duši". U njemu stoji i ovo: "Tito je bio veliki državnik, to je činjenica. Činjenica jest da Tito nije zatvorio vrata stvaranju hrvatske države, nego ju je omogućio, trebalo bi nas obvezati da ne rušimo pozitivnu uspomenu na njega. Napokon, Tito je Hrvat, dijete ove zemlje, ovoga naroda. Ono što je Hrvatska naslijedila od Tita, naša je realnost, objektivnost i mjerilo za naše odnose sa svijetom. To su hrvatske granice, Ustav iz 1974. godine, koji je omogućio izbore u Hrvatskoj, mogućnost zaštite Hrvata izvan Hrvatske. Tito nije zbrisao Hrvatsku kao državu, a na povjesničarima je da raspravljaju o tomu je li Hrvatska kao država mogla bolje proći."