Karlovačka bi se županija uskoro mogla pohvaliti svojom prvom lokacijom koja je pod zaštitom UNESCO-a. Nije riječ o zaštiti u Europi jedinstvene karlovačke Zvijezde, koja svakako zaslužuje patronat krovne svjetske organizacije koja skrbi o kulturnoj baštini, nego o Partizanskoj bolnici na Petrovoj gori u općini Vojnić.
I ta je lokacija, zapravo, tvrde stručnjaci, posebna i malo je sličnih lokacija u Europi koje svjedoče o utočištu partizanskih trupa u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Slična bolnica postoji još samo u susjednoj Sloveniji u Cerknu.
– Ta je bolnica poznata pod imenom Franja, a osnovana je 1943. godine. Poduzetni Slovenci odlučili su je predložiti UNESCO-u kao svjetsku baštinu, no da bi i ušli u tu svjetsku organizaciju, moraju imati svojevrsnog “partnera”.
Budući da je Partizanska bolnica na Petrovoj gori starija i veća od nje, smatramo da je logično da se i naša bolnica kandidira. Na taj način zajedno imamo veće šanse doći pod pokroviteljstvo UNESCO-a.
Obišli smo lokaciju u Sloveniji, a iduće godine dogovorit ćemo detalje u vezi sa zajedničkom prijavom. Imamo i podršku našeg Ministarstva kulture pa sam uvjeren da ćemo 2017. godine podnijeti prijavu – kazao nam je Nebojša Andrić, načelnik Vojnića.
Tu ideju podržava i Savez boraca Hrvatske u kojemu ističu da je Partizanska bolnica Petrova gora starija i veća u odnosu na slovensku lokaciju.
No, za razliku od nas u Hrvatskoj, Slovenci na svojoj Franji već odavno zarađuju. Brojni turisti obilaze lokaciju partizanske bolnice koja je smještena u kotlini rijeke.
Na dnu kanjona uz potok Čerinščica smješteno je 14 drvenih baraka i više pomoćnih objekata čija je gradnja trajala od 1943. godine do kraja rata.
Bolnica je nazvana po partizanskoj liječnici koja ju je vodila. Tamo se liječilo 578 teških ranjenika, a u vanjskim odjelima još oko 300 ranjenika. Bolnica predstavlja spomenik kulture od državnog značaja i na UNESCO-ovu je privremenom popisu svjetske baštine.
Država i brojni sponzori platili su i za njezinu obnovu nakon što je gotovo sasvim uništena u velikoj vodenoj bujici 2007. godine. Gotovo tri godine trajala je nabava originalnih izložaka i obnova objekata.
S druge strane granice pak Partizanska bolnica u srcu Petrove gore, u kojoj su liječio daleko veći broj ranjenih partizana, ali i lokalnog stanovništva, godinama je neiskorišten i napušten lokalitet koji svjedoči o jedinstvenoj bolničkoj organizaciji u ratnim uvjetima.
Zadnji turisti i gosti šetali su se prekrasnom šumom nazvanom po hrvatskom kralju Petru, čije je posljednje počivalište, vjeruje se, upravo u hladovini prekrasne šume, još prije Domovinskog rata. Više od četvrt stoljeća Partizanska je bolnica zanemarena, često na meti lopova, pa je pravo čudo da smo pri obilasku lokacije zatekli još neke od originalnih izložaka u operacijskim salama.
– Na lokaciji je 16 objekata, od kojih je 12 obnovljeno nakon Domovinskog rata. Tri su zemunice, od kojih je jedna u prosincu obnovljena zahvaljujući novcu Ministarstva kulture koje je dalo 100.000 kuna i općine Vojnić jer smo izdvojili 40.000 kuna.
Zemunica je uređena tako da će posjetitelji biti sigurni pri ulasku i obilasku, bit će i osvijetljena, a dolje će se moći slušati i zvukovi tenkova i bitke, što su partizani i liječnici za napada neprijatelja na Petrovu goru danima slušali u zemunicama.
Na zemunici je originalno stajao takozvani poljski zahod koji ćemo mi vratiti na ulaz. Naime, bio je to lažni toalet koji je u ratu imao zadatak sakriti ulaz u zemunicu u kojoj su bili najteži ranjenici. I za 2017. godinu od Ministarstva kulture tražimo dodatna sredstva za obnovu Partizanske bolnice.
No, već i ovako uređeni možemo ući na listu zaštićene kulturne baštine UNESCO-a, jer svi su objekti na Petrovoj gori autentični i sačuvani, što je glavni uvjet za UNESCO. U tom slučaju skrb nad obnovom, uređenjem, ali i korištenjem Partizanske bolnice preuzimaju i država i UNESCO, odnosno možemo računati na sredstva iz Europske unije za nastavak ulaganja.
Novac je tada neupitan, tako da bismo lakše lokaciju uređivali i održavali te je otvorili javnosti.
S obzirom na popularnost slovenske bolnice, jer tamošnji muzej u Cerknu ostvaruje prihod od 170.000 eura od turističke valorizacije bolnice Franja, vjerujem da će i lokacija na Petrovoj gori turistima biti zanimljiva, ponajprije stoga što je veća, a ima i drugih sadržaja u blizini; od Lovačke kuće Muljava do izletišta, pa i spomenika Petrovac.
U blizini su, osim toga, i Plitvička jezera koja godišnje bilježe i više od milijun posjetitelja. Istina je da se ne možemo mjeriti s vremenima prije Domovinskog rata kada je bolnicu posjećivalo nekoliko tisuća ljudi na dan, a na parkiralištu je bilo i do 50 autobusa, o čemu postoje brojni zapisi, ali vjerujem da će turistima spoj prirode i priča o liječenju ranjenih partizana u centralnoj bolnici dok je svuda uokolo bjesnio rat biti zanimljiva – dodaje načelnik Nebojša Andrić.
I dok Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovcu autora Vojina Bakića i danas ima neriješene imovinskopravne odnose jer je smješten na tri čestice koje pripadaju trima općinama, papiri o vlasništvu Partizanske bolnice su čisti, ona je u vlasništvu Općine Vojnić.
A priča o Partizanskoj bolnici Petrova gora koja je neprekidno djelovala od 4. listopada 1941. do 25. svibnja 1945. godine, kada se preselila u Karlovac, svakako je zanimljiva. Sagradio ju je mladi liječnik dr. Savo Zlatić kojega su partizani poslali u šumu da se brine o ranjenima.
Bila je to prva sagrađena šumska partizanska bolnica u Jugoslaviji, ali i prva u Europi. Bolnica je, osim partizanskih vojnika, primala i narod okolnih naselja u podnožju Petrove gore.
Ranjenici su se za vrijeme ofenziva skrivali u tajnim, dobro maskiranim podzemnim zemunicama, a nevjerojatno je da nijedan ranjenik te bolnice nije pao u ruke neprijatelja cijelo vrijeme, kao i to da je opstala bez obzira na to što su mnogi ljudi u okolnim naseljima znali gdje se nalazi jer su dovodili bolesnike, donosili hranu, posteljinu i druge potrepštine.
Bolnica je imala nekoliko bolesničkih soba, salu za kulturni rad, kuhinju, sobu za medicinsko osoblje, štalu, ledanu, praonicu i tuš, izvor pitke vode, nužnik, čak pet zemunica, nekoliko operacijskih sala, kukuruzanu, stražarnicu, vlastiti agregat za struju i svoju štampariju.
Svi su ti objekti i danas na Petrovoj gori. Od 1943. godine ondje su dopremani ranjenici na zahtjevne abdominalne operacije.
U bolnici se u četiri ratne godine liječilo više od pet tisuća ranjenika i bolesnika. Na žalost, dosta ih je umrlo i zakopani su na groblju pokraj bolnice gdje su i sada križevi s njihovim imenima. Na lokaciji je i grob Marije Schlesinger, liječnice koja je ubijena u blizini bolnice, a čija je grobnica kasnije bila na ulazu u zemunicu pa je i mrtva štitila ranjenike.
>> U potrazi za spomenicima kulture pretvorenima u otpad
Posetila sam bolnicu prošlog leta. Tužno je u kakvom je stanju. Inače ju je izgradio moj deda Jakov Kranjčević Brado. Moj otac je rodjen u toj bolnici za vreme rata, 1943. Ta bolnica je neverovatno svedočanstvo o hrabrosti, odanosti, domišljatosti i plemenitosti osoblja bolnice i stanovništva Petrove gore čime bi obe strane trebalo da se ponose i da pokušaju da sačuvaju uspomenu za naredne generacije, ali i da odaju počast kako svim stradalima, tako i onima koji su preživeli boreći se. Slava im i hvala.