Potkraj ovog mjeseca, 28. i 29. studenoga, vođe NATO-a sastat će se u
Rigi, u Latviji, radi utvrđivanja planova Saveza za nekoliko sljedećih
godina. Središnja tema na summitu vjerojatno će biti vojna
transformacija i sve veći angažman NATO-a u izgradnji mira u
Afganistanu. Međutim, razgovarat će se i o bivšoj Jugoslaviji te
postoji mogućnost da se Bosni i Hercegovini uputi poziv da pristupi
NATO-vu programu Partnerstvo za mir.
Iskreno se nadam da će Bosna i Hercegovina primiti tu pozivnicu. Ona bi
zaista bila zaslužena. U posljednjih nekoliko godina u reformi obrane
postignuti su ogromni pomaci, a ukupan rezultat je da ova zemlja sada
ima obrambeni sustav koji može sebi priuštiti i koji je svrsishodan.
Članstvo u Partnerstvu za mir sljedeći je logičan korak.
Međutim, postoji jedno pitanje koje bi i dalje moglo biti prepreka
Bosni i Hercegovini da uđe u Partnerstvo za mir. Vlasti još nisu
uspostavile zadovoljavajuću suradnju s Međunarodnim tribunalom za bivšu
Jugoslaviju u Haagu.
Sudjelovanje u Partnerstvu za mir na mnogo je načina euroatlantski
ekvivalent potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s
Europskom unijom. To je praktično prvi korak na putu prema članstvu u
NATO-u. A izgledi za konačno članstvo u Europskoj uniji i NATO-u ključ
su za sigurnu budućnost Bosne i Hercegovine i njezinih građana.
Partnerstvo za mir je 1994. godine osnovao moj bivši kolega u njemačkoj
vladi Manfred Wörner, kad je bio na funkciji glavnog tajnika
NATO-a. Partnerstvo za mir bilo je - i ostaje i dalje - vrlo inovativan
program stvoren radi olakšavanja suradnje s partnerskim zemljama, kako
bi se proširila zona mira i stabilnosti u Europi. Taj program sastoji
se od praktičnih, bilateralnih aktivnosti između pojedinačnih
partnerskih zemalja i NATO-a, što omogućava partnerskim zemljama da
razvijaju vlastite odnose s NATO-om, birajući vlastite prioritete za
suradnju.
Svaka članica Partnerstva za mir mora preuzeti nekoliko političkih
obveza radi očuvanja demokratskog društva; pridržavati se principa
međunarodnog prava; ispunjavati obveze iz Povelje UN-a, Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima, Helsinškog finalnog akta i međunarodnih
sporazuma o razoružanju i kontroli naoružanja; suzdržavati se od
prijetnji i korištenja sile protiv drugih zemalja; poštivati postojeće
granice te rješavati sporove na miran način.
Članice Partnerstva za mir također preuzimaju specifične obveze u
smislu promoviranja transparentnosti u nacionalnom planiranju obrane i
utvrđivanju proračuna, radi uspostavljanja demokratske kontrole nad
oružanim snagama i izgradnje kapaciteta za zajedničko djelovanje s
NATO-om u mirovnim i humanitarnim operacijama.
NATO zauzvrat osigurava sveobuhvatni program suradnje, a saveznici se
obvezuju da će provesti konzultacije sa svakom zemljom-partnerom koja
uoči postojanje izravne prijetnje njezinu teritorijalnom integritetu,
političkoj nazavisnosti ili njezinoj sigurnosti. Pored toga,
zemlje-partneri imaju pravo na vlastite predstavnike u stožeru NATO-a i
na sudjelovanje u radu Vijeća euroatlantskog partnerstva, kao šireg
foruma za vođenje dijaloga i konzultacija o političkim i sigurnosnim
pitanjima, koje se također nalazi u NATO-vu stožeru.
Za zemlje koje žele članstvo u NATO-u program Partnerstvo za mir
također je prvi korak ka sudjelovanju u Akcijskom planu za članstvo u
NATO-u, što je program prilagođen zemljama-partnerima putem kojeg se
one pripremaju za članstvo. Latvija, zemlja koja će biti domaćin
predstojećeg summita, i šest drugih bivših komunističkih zemalja koje
su članstvo u NATO-u stekle 2004. godine, također su prošle kroz takav
proces. Albanija, Hrvatska i Makedonija trenutačno sudjeluju u
aktivnostima vezanim za Akcijski plan za članstvo u NATO-u.
NATO je već obavljao nadzor nad iznimnom transformacijom obrambenih
struktura Bosne i Hercegovine. Taj proces podrazumijevao je uvođenje
civilne zapovjedne i kontrolne strukture na državnoj razini,
uključujući i Ministarstvo obrane na državnoj razini, uvođenje
demokratske i parlamentarne kontrole i nadzora nad oružanim snagama,
uvođenje transparentnosti u planove i proračune za obranu, izradu
državne sigurnosne politike, uvođenje zajedničke doktrine, obuke i
standarda za opremu, kao i velika smanjenja vojnih potencijala. U
usporedbi s minimumom uvjeta koje je definirao NATO za članstvo BiH u
Partnerstvu za mir, Bosna i Hercegovina je tijekom 2005. godine
ostvarila velik napredak, posebno postizanjem dogovora o jedinstvenim
vojnim snagama koje su kompatibilne s NATO-om i čiji je daljnji razvoj
sada već u poodmakloj fazi.
Način na koji su provedene te reforme, putem političkog i
profesionalnog opredjeljenja glavnih sudionika u svim segmentima obrane
širom zemlje, predvođenih ministrom obrane Nikolom Radovanovićem,
predstavljat će odličnu pripremu za članstvo u Partnerstvu za mir.
Međutim, još nije ostvarena zadovoljavajuća suradnja s Haaškim
tribunalom i to će spriječiti daljnji napredak. Preciznije, organi
vlasti Republike Srpske moraju ispuniti ono što je njihova moralna i
zakonska obveza. Uz ostalo, moraju na praktičan i konkretan način
pokazati da rade sve što mogu kako bi pružili pomoć u hapšenju
osumnjičenih za ratne zločine koji su još na slobodi. Kad to naprave
Bosna i Hercegovina bit će pozvana da se pridruži Partnerstvu za mir.
Ako to ne naprave Bosna i Hercegovina neće dobiti taj poziv.
ZA VEČERNJI LIST PIŠE VISOKI PREDSTAVNIK ZA BiH