Noćna je mora svakog roditelja gledati dijete izloženo nasilju u školi ili preko društvenih mreža i nema tog roditelja koji ne bi učinio sve što može da ga zaštiti od emocionalne ili fizičke patnje. Lako je onima o čijoj se djeci ne radi govoriti kako i žrtve trebaju očvrsnuti, banalizirati probleme i izazove s kojima se djeca susreću u digitalnom dobu, u kojem oni nisu odrastali, i olako ih etiketirati da su preosjetljiva, a njihove roditelje nazivati 'helikopter roditelji'.
Takvi obično ne znaju što znači kada se roditelj sudari sa suzama istraumatiziranog djeteta i s tromim sustavom koji ne zna rješavati probleme djece nego se zbog neznanja ili nemara lopta s njima. Unatoč tome nije na roditeljima, kao što je to učinio Robert Pauletić, da uzimaju pravdu u svoje ruke i idu se obračunavati verbalno ili fizički sa 'zlostavljačima' svog sina. Fizički je napad odraslog na dijete nedopustiv, a ako je istina, kako tvrdi Pauletić, da nije dvojicu dječaka udario nego ih je upozorio da mu ne diraju sina, i takav verbalni napad je neprimjeren, ali je s ljudske strane razumljiv. Osobito ako školski sustav nije zaštitio žrtvu.
Ja se sjećam da je fizičkih ozljeda bilo kad je jedan poznati odvjetnik dijelio pravdu na pješačkom prijelazu. Nije bio zbog toga razvlačen po novinama nego je dobio nagradu kao predsjednik jednog sportskog saveza..... važno je kojom stranom ulice idešeš - lijevom ili desnom....