Pero Pirker prvi je shvatio i prihvatio da je Zagreb metropola i da mora imati oblik i sliku velegrada pa je u tom pravcu vodio grad i politiku te zasigurno uz Većeslava Holjevca spada u kategoriju najuspješnijih zagrebačkih gradonačelnika, kazao nam je Stipe Mesić o svom prijatelju i političkom istomišljeniku Peri Pirkeru, s kojim je prijateljevao i surađivao od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada je Pirker bio prvi čovjek Zagreba, a potom drugi čovjek SKH.
Na tog pomalo zaboravljanog, a velikog i zaslužnog političara tekstom na svojem Facebook profilu podsjetio je Goran Beus Richenbergeh, prisjećajući se zapostavljenih i zaboravu prepuštenih velikih zagrebačkih gradonačelnika, prethodnika nedavno preminulog najdugovječnijeg gradonačelnika Milana Bandića.
Pirker se na čelu Zagreba nalazio u razdoblju 1963.– 1967. godine, naslijedivši dugogodišnjeg prvog čovjeka grada Većeslava Holjevca. U njegovu se mandatu Zagreb intenzivno razvija i gradi nakon katastrofalne poplave koja je grad zahvatila 1964. godine. Nešto poslije postat će najbliži suradnik čelnika Hrvatskog proljeća Mike Tripala i Savke Dabčević-Kučar, dajući svoj maksimalni doprinos tom pokretu.
Najvažniji Tripalov čovjek
– Miko Tripalo, kao Titov ljubimac i mogući nasljednik, bio je nakon povratka iz Beograda najvažniji čovjek u Hrvatskoj i oko sebe je okupio stručne i kvalitetne ljude među kojima se osobito isticao Pero Pirker koji je imao odriješene ruke kad je riječ o gospodarstvu – navodi Goran Beus Richembergh, kojemu uskoro iz tiska izlazi i knjiga “Nijemci u Zagrebu i okolici kroz stoljeća” u kojoj se nalazi i poglavlje „Zagrebački gradonačelnici njemačkih korijena – ostavština i doprinos razvoju grada“. U knjizi “Hrvatsko Proljeće” Miko Tripalo, ističući kako surađuje s mnogim odličnim ljudima, često spominje Pirkera, kojega stavlja na prvo mjesto, pa potom Srećka Bijelića i Dragu Božića. Tripalo o Pirkeru govori kao o članu najužeg političkog vodstva Hrvatske pa tako zapisuje: “Ono što smo Savka, Bijelić, Pirker i ja zajedno putujući u Karađorđevo odlučili bilo je da nećemo ni pod koju cijenu dozvoliti da se socijalistički pokret masa u Hrvatskoj guši našim rukama. Takav čvrst stav nismo zauzeli samo zbog vlastitog dostojanstva, nego i zbog toga što nismo htjeli i nismo smjeli ubiti u hrvatskom narodu svaku vjeru u mogućnost njegova sudjelovanja i izvojevanja pune nacionalne slobode i ravnopravnosti te za socijalizam”.
Na drugom mjestu Tripalo govori i o jedinstvu hrvatskog političkog vodstva i dosljednosti svojih najbližih suradnika Savke i Pirkera, ističući da im je za vrijeme jedne pauze tijekom sastanka Predsjedništva SKJ u prosincu 1971. Tito rekao kako je Mika najodgovorniji za sve što se događalo u Hrvatskoj te im je predlagao da na njega svale svu krivicu, pa da se oni nekako spase, ali su Savka i Pirker to odlučno odbili. Tito se dakle lukavo držao stare političke smicalice „zavadi pa vladaj“, jer kako Tripalo dalje navodi, već za osam dana na sjednici Izvršnog biroa u Karađorđevu Tito je zatražio da Pirker i Savka podnesu ostavke zbog toga što on nema povjerenja da će oni provoditi odluke Predsjedništva SKJ. Tripalo ih nije iznevjerio i otišao je zajedno s njima.
Pero Pirker rođen je u Varaždinu 5. srpnja 1927., u staroj varaždinskoj obitelji koja svoje podrijetlo vuče iz Austrije, a naselje Pirker nalazi se u sjevernoj Koruškoj. Nekoliko stotina osoba u Austriji nosi prezime Pirker, a najviše u okrugu Spittal an der Drau. U Varaždinu se naseljavaju od početka XIX. stoljeća. Pirkerova kći Snježana Pirker Šoštarić kazuje nam kako se njezin tata rodio u Varaždinu, ali su živjeli i u Otočcu gdje mu je otac Ivan kao sudac bio na službi. Kasnije će, nakon rata, Ivan Pirker postati i sudac Vrhovnog suda.
– Otac i majka Pere Pirkera dolazili su iz dobrostojećih obitelji, a majka Elizabeta potjecala je iz bogate varaždinske bankarske obitelji Grčević, dok je njezina mama podrijetlom bila Belgijanka – navodi Pirker Šoštarić.
Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja u Varaždinu Pirker je stupio u organizaciju komunističke omladine i kao antifašist se sa samo šesnaest godina priključio Narodnooslobodilačkom partizanskom pokretu. Nakon Drugog svjetskog rata studirao je pravo u Zagrebu i postao partijski rukovodilac te zastupnik u Skupštini Grada Zagreba.
Predsjednik Skupštine Grada Zagreba, što je tadašnji ekvivalent današnjoj funkciji gradonačelnika, postao je 1963., te je na tom položaju ostao do 1968. godine, a od 1969. obnaša dužnost tajnika Izvršnog komiteta CK SKH, koja je tada slovila kao jedna od najviših političkih funkcija, a bio je i najbliži suradnik tadašnje predsjednice SKH Savke Dabčević-Kučar. Prema tome bio je dio najužega partijskoga i političkoga vodstva Socijalističke Republike Hrvatske u vrijeme Hrvatskoga proljeća.
Treći „kontrarevolucionar“
Tako se ime Pere Pirkera našlo na trećem mjestu Komiteta pedesetorice MASPOKA, koji je Udba plasirala kao vrhovno tijelo kontrarevolucije, a po popisu koji je donijela Borba na prvom mjestu bio je Miko Tripalo, a iza njega Savka Dabčević-Kučar. Treći je bio Pirker, kao tadašnji tajnik Izvršnog komiteta CK SKH., a iza njega su se našli radom Srećko Bijelić, Dragutin Haramija, Marko Koprtla, Ivan Šibl i drugi, dok je Franjo Tuđman bio na dvadeset petom mjestu na popisu „kontrarevolucionara“.
Ostavku na svoju dužnost podnio je s grupom drugih istaknutih rukovoditelja u prosincu 1971. godine nakon čuvenoga partijskog plenuma u Karađorđevu. Pirker je u to vrijeme već bolovao od karcinoma, a preminuo je već u kolovozu 1972. godine. Na njegov se ispraćaj slila velika masa ljudi, što je bio svojevrsni antirežimski prosvjed nakon gušenja Hrvatskog proljeća.
Da je Pirker sva ta događanja tijekom trajanja Hrvatskog proljeća duboko proživljavao svjedoče i događanja sa sastanka s Titom na Brijunima u svibnju 1971. O tom događaju u svojoj knjizi „Šest godina s Titom“, tadašnji šef Titova ureda Marko Vrhunec, prepričavajući razgovor Tita i čelnika BiH Branka Mikulića i Džemala Bijedića u Sarajevu zapisao je: “Prije večere Tito je u istom krugu rekao da je na Brijunima razgovarao sa Savkom Dabčević-Kučar i da joj je rekao kako misli da ona svojim postupcima razbija Jugoslaviju i da se ne ponaša državnički. Uz njih dvoje bio je Perko Pirker, koji je dok je tekao takav razgovor, zaplakao”.
I Mesić nam govori kako je Pirker često imao suze u očima u trenucima kada je vidio kako se neke skupine ne mogu obuzdati i nanose nepotrebnu štetu pokretu i službenoj politici. – Bilo mu je kao iskrenom i emocionalnom čovjeku istinski žao što ne postoji jedinstvo i što se ne slijedi jedna umjerena i razumna politika koja je imala realne šanse za uspjeh – kaže Mesić.
Moderan otac
Pirker je na dužnosti gradonačelnika Zagreba naslijedio velikoga vizionara Većeslava Holjevca koji je Zagreb praktički prvi proširio na područje južnije od Save. Beus Richembergh ističe kako nema sumnje da je Pirkerova uprava naslijedila i dio Holjevčevih planova i projekata, ali isto tako da je realizirala iznimno velike planove definirane u vlastitom mandatu.
Stipe Mesić ističe kako je Pirker bio vrlo uspješan, iznadprosječno obrazovan čovjek i političar širokih pogleda.
– Pirker se, osim sa svojim političkim suradnicima, često u Gradskom podrumu nalazio s tadašnjim privrednicima i arhitektima, želeći biti temeljito informiran o mogućnostima razvoja Zagreba, o tome što grad treba i kako to realizirati. Uz to što je bio obrazovan, ljudi su ga i voljeli. Bio je prije svega pošten – navodi Mesić i dodaje kako o tome svjedoči i jedna anegdota s prijema, jednog od onih kakve je Pirker uvijek poslije Božića i Nove godine priređivao za bivše čelnike grada i suradnike.
– Pero mi je sam ispričao da mu je prilikom jednog takvog susreta nekadašnji njegov prethodnik kazao: „Gospodine Pero, vi ste uspješan i hvalevrijedan rukovodilac, ali ne možete biti efikasan kao što sam bio ja, jer imate jedan problem “. Pero ga je začuđeno pogledao i upitao: „Koji?“, a ovaj mu je elaborirao da bi on došao oko osam, pola devet na posao, pročitao poštu, potpisao što treba i onda oko deset u Gradsku kavanu, gdje bi sjedio i tu bi primao mito. Pero se naravno zabezeknuo, a ovaj mu je onda pojasnio: „Tu su dolazili razni ljudi tražeći usluge, a pri tome bi uvijek i nešto donijeli. Nije to bilo bog zna što, ali je bilo. Vi ste sjajan čovjek i ne primate mito, ali svi oko vas primaju. Kod mene je bilo sasvim drukčije, jer sam samo ja primao mito. Grad je uvijek trpio samo jednoga koji primao mito, ali više njih ne“, prepričava Mesić anegdotu i dodaje kako je sve to bilo rečeno u šaljivom tonu, ali je u tome bilo i istine.
– Pero Pirker bio je pravi gospodin i tako su ga i oslovljavali. Nikada se nije spuštao na prizemnu razinu, dajući i za današnje vrijeme primjer kakav treba biti čovjek koji se nalazi na čelu jednog tako velikog grada. On je bio dio progresivnog vodstva koje se zalagalo za demokratizaciju i jedno kratko vrijeme uspješno vodilo tadašnju politiku u tom pravcu, ali ostale silnice u pokretu bile su radikalnije i došlo je do kraha Proljeća – navodi Mesić te dodaje kako su na koncu pobijedili partijski konzervativci koji su vukli na svoju stranu i na kraju nažalost pobijedili te neminovna događanja vezana uz dolazak i razvoj demokracije odgodili na dvadeset godina.
Snježana Pirker Šoštarić prisjeća se da ju je otac uvijek učio kako svoje mišljenje uvijek mora znati obrazložiti.
– Inače, za to je vrijeme, kao mladi čovjek koji je postao otac sa samo 22 godine, bio vrlo moderan roditelj koji se djetetom bavio i sudjelovao u njegovu životu, što mi je poslije jako puno značilo i pomoglo – kazuje nam Pirker Šoštarić. Na upit jesu li kao obitelj imali problema zbog očeva sudioništva u Hrvatskom proljeću Snježana Pirker kaže da ona osobno, a ni njezina majka nisu imale nekih problema zbog toga.
– Mama Miroslava radila je u školi i brzo je otišla u mirovinu, a ja sam studirala na Filozofskom fakultetu i u toj sredini nisam imala problema, a kasnije sam se bavila marketingom i živjela svoj život – kaže Pirker Šoštarić te dodaje kako je svjedočila druženjima Savke, Mike i njezina oca, ali to joj tad kao mladoj osobi nije toliko značilo da bi joj se usjeklo u sjećanje, u tom okruženju to je bilo normalno. – Nažalost, premda je do tada bio zdrav, negdje sredinom 1972. pojavili su se problemi i on je u kolovozu te godine umro. Kako je bio vrlo razborita i osjećajna osoba, sva ta događanja su ga pogodila i nije izdržao. Obdukcija je pokazala da se radilo o agresivnom karcinomu pluća – rekla je Pirker Šoštarić.
Beus Richembergh pobrojio je sve što je sagrađeno za mandata Pere Pirkera koji je na dužnost gradonačelnika, odnosno predsjednika Skupštine Grada, izabran je kad mu je bilo samo 36 godina.
– Nedugo potom dogodilo mu se nešto što je, uz razoran potres, najgora noćna mora za prvog čovjeka nekog grada. Naime, u noći s 25. na 26. listopada 1964. godine Zagreb je pogodila nezapamćena poplava. Sava je od obilnih kiša nabujala i probila savske nasipe i pod vodom se našla trećina grada, odnosno površina od oko 6 tisuća hektara na kojoj su živjele 183 tisuće ljudi. Najviše su stradala naselja Trešnjevka, Trnje, Peščenica i Novi Zagreb. U poplavi je život izgubilo 17 građana, a 65 ih je bilo teže ozlijeđeno. Oko 40 tisuća ljudi ostalo je bez krova nad glavom, potpuno je uništeno 10.000 stanova, 3297 gospodarskih zgrada, 61 trafostanica, oštećeno je 120 poduzeća, 2 kilometra autoceste, izgubljeno je 65 posto građevinskoga materijala iz skladišta, a štete su pretrpjela i druga materijalna i kulturna dobra – nabraja Beus Richembergh te dodaje da je bila riječ o prirodnoj nepogodi velikih razmjera, a u sanaciju njezinih posljedica uključila se čitava tadašnja država te je pomoć pristizala iz cijelog svijeta.
– No najveću odgovornost za koordinaciju pomoći, sanaciju štete, zbrinjavanje stradalih i gradnju novih domova nosila je zagrebačka gradska uprava na čelu s Pirkerom koji se pokazao kao odličan organizator, vješt upravljač i vrlo uspješan realizator brojnih projekata. Učinci gradske uprave Zagreba u četiri godine Pirkerova mandata bili su nevjerojatni i zato su mu priskrbili veliku popularnost među Zagrepčanima – navodi Beus Richembergh.
Čim se Sava povukla, pristupilo se sanaciji šteta i asanaciji i čišćenju terena. U taj su posao bila uključena sva zagrebačka poduzeća i ustanove, Jugoslavenska narodna armija te mnoštvo građana, posebice mladih koji su bili angažirani na omladinskim radnim akcijama. Pirker je danonoćno bio na terenu i koordinirao aktivnosti, a paralelno s tim načinjeni su planovi nove stanogradnje i urbanizacije stradalih područja.
Pirkerov urbanistički plan
U Pirkerovu mandatu donesen je novi, moderni urbanistički plan grada s projekcijama za 950 tisuća stanovnika, a u to je vrijeme Zagreb imao oko 560 tisuća stanovnika. Sagrađena su nova naselja Botinec i Retkovec za stradale u poplavi, te novi kvartovi u Trnskom, Sigetu, Zapruđu, Sopotu i Knežiji, sveukupno čak 26 tisuća novih stanova. Stanogradnju su pratile i nove škole u Trnskom, Botincu, Retkovcu i Zapruđu te na još 30 lokacija. Sagrađeno je i 6 novih dječjih vrtića, a osim toga i 30 km novih savskih nasipa. Sagrađeni su također: nova cesta Zagreb – Sisak, novi željeznički most na Savi i veliki nadvožnjak preko pruge kod Velike Gorice, novi terminal i produljena pista zagrebačkog aerodroma na Plesu, sportski centar na Sveticama s bazenima i igralištima te postrojenje za umjetno klizalište na Šalati. Uz to, sagrađeno je i 107 tisuća četvornih metara robnih kuća i trgovačkih centara, odnosno nešto više od 270 novih prodavaonica širom grada te lanac robnih kuća Nama u Dubravi, Trešnjevci, Trnskom i na Kvaternikovu trgu. Sagrađena su i nova velika skladišta na Žitnjaku. Dovršena je Sljemenska žičara. I na kulturno-obrazovnom planu intenzivirao se rad pa je tako otvoren Tehnički muzej u Savskoj, započeta je gradnja najvećeg studentskog naselja na Savi, izdano je kapitalno djelo Enciklopedija Hrvatskog narodnog kazališta... Počinje se sa stvaranjem planova izgradnje Sportsko-rekreativnog centra Jarun prema idejnom rješenju inženjera Fedora Wenclera i tako dalje.
Iz centra grada iseljeno je više industrijskih postrojenja, a sagrađeno je i mnogo novih: novi pogoni Plinare s udvostručenim kapacitetom proizvodnje, vodocrpilište u Maloj Mlaki, Plivin pogon za proizvodnju geomicina, Tvornica transformatora u Jankomiru, Tvornica ulja na Žitnjaku, tvornica Janko Gredelj, Mesna industrija Sljeme s tvornicama gotovih jela i stočne hrane i farmom svinja za 100 tisuća komada godišnje proizvodnje te Agrokokina velika farma za proizvodnju jaja.
Zagreb mu se nije odužio
– Ova impozantna postignuća prikazana su u dokumentarnom filmu „Raste grad (Zagreb 1963. – 1967.)“ autora Ivana Dorotića. Zanimljivo je da se u filmu Pirker ne spominje nijednom riječju, iako se govori o vremenu koje se poklapa s njegovim mandatom gradonačelnika. S obzirom na to da je u vrijeme njegova nastanka Pirker bio vrlo visoko pozicioniran i da film sigurno nije nastao bez njegova znanja i odobrenja, nameće se zaključak da nije želio osobnu promociju i da je bio vrlo skroman čovjek – navodi Beus Richembergh, dodajući da je Pirker bio sjajan koordinator te je bio pravi čovjek na pravom mjestu nakon katastrofalne poplave koja je pogodila Zagreb 1963.
– Na mjestu gradonačelnika proveo je samo jedan mandat zbog tadašnje direktive da se vodeći ljudi velikih poduzeća moraju rotirati, jer neki su se i po deset godina nalazili na čelu određenog poduzeća. Time se htjelo izbjeći korupciju, a to se onda prenosilo i na političku sferu, jer su čelnici gradova također upravljali velikim financijskim sredstvima – navodi Beus Richembergh, dodajući kako nema nikakve sumnje da Pirker spada u red najsposobnijih, najuspješnijih i u svoje vrijeme iznimno popularnih zagrebačkih gradonačelnika. – No zapanjujuće je to da je iz političkih razloga njegov rad, s obzirom na to da je bio jedan od najistaknutijih prvaka Hrvatskoga proljeća 1971. godine, bio potpuno prešućen ne samo do 1990. godine, nego i poslije – kazuje Beus Richembergh.
Dodao je kako je Pirker nakon sloma Hrvatskog proljeća pao u nemilost i zaborav pa su onda i njegovi rezultati potpuno prešućivani. – Njegova rana smrt pridonijela je tome da lakše padne u zaborav. Grad Zagreb mu se nikada nije odužio ulicom ili trgom. Tek jedan odvojak u Sesvetskom Kraljevcu nosi njegovo ime – navodi Beus Richembergh koji smatra da je Pirker zaslužio više.
Naši sugovornici podsjećaju na skorašnje lokalne izbore, na kojima se između ostalog bira i novi zagrebački gradonačelnik. Složni su u jednome, hrvatska bi metropola trebala konačno dobiti osobu poput Pere Pirkera čije su odlike znanje, poštenje, radišnost i skromnost služile svim njegovim sugrađanima.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
To su bili ljudi koji su planirali i gradili. Za razliku od Bandića koja je zatirao urbanizam i poticao privatne kasabe jer ga je to podsjećalo na rodnu grudu.